Uspomene na Vis

​Tek što su se vratili s maturalca gdje su uživali u moru, skupina maturanata početkom listopada prošle godine opet je k moru pošla, i to na jedan od najljepših dalmatinskih otoka – Vis
 
Puni iščekivanja ponovnog susreta s morem i suncem, nakon cjelonoćne iscrpljujuće vožnje, u jutarnjim satima tog listopada došli smo u Split, gdje smo sjeli na jutarnju kavu čekajući trajekt za Vis.

Dolaskom na Vis dočekao nas je prvi zadatak iz geografije – naučiti nešto o povijesti ovog otoka poznatog još iz drevnih vremena pod nazivom Issa te smo spoznali koliko je ovaj mali, gotovo neprimjetan otok povijesno bogat i važan.

Komiža je grad na otoku Visu koji gleda na otvoreno more prema Italiji, Palagruži i najudaljenijem hrvatskom otoku Jabuci. Najpoznatiji je dalmatinski ribarski otok, vrlo star, neprocjenjive prirodne ljepote, bogate i zanimljive povijesti.
Najljepši dio putovanja bio je odlazak na brdo Hum s kojeg se pruža pogled na cijelu Komižu, Palagružu, otok Jabuku i cijelo more do Italije. Na samom brdu nalazi se kapelica uz koju je vezana legenda koja kaže da ako na plosnati kamen pronađen na brdu napišeš želju te ga ostaviš u kapelici, ta želja će se ostvariti.

Za razumijevanje ovog putovanja dovoljno je opisati našu vodičku Ivanu, autohtonu Komižanku koja je svojom simpatičnošću i otkačenošću upotpunila ovo putovanje. Govori cokavskim narječjem, podvrstom čakavskog narječja, što je vrlo simpatično, ali ju je malo teže razumjeti. Ispričala nam je o Komiži, i ono što je smjela i ono što nije, i dobro i loše te smo dobili potpun uvid u tamošnji život.

Komižana nema puno, tek oko 1500, što je najmanji broj otkad se ondje provode popisi stanovništva. Razlog tome je izolacija otoka tijekom rata te prisilno iseljavanje. Tek nakon odlaska vojske s otoka 1992. turizam se počeo razvijati, a time se iseljavanje usporilo.

Komiža je vrlo mali otok, svi se međusobno znaju. Ljudi su opušteni i vrlo otvoreni. Da bismo uspješno ispunili zadatke, kao npr. onaj iz geografije - doznati koliko su stanovnici Komiže zadovoljni prometnom povezanošću s ostatkom otoka i kopnom - morali smo komunicirati sa stanovnicima. To nije bio ni najmanji problem, svi su bili uljudni i razgovorljivi, čak i ako su izgledali umorno i nepristupačno na prvu.

Uz rivu je mnogo slatkih kafića u kojima svaki dan u isto vrijeme sjede isti ljudi. Toplinu građana i međusobno prijateljstvo potvrđuje i jedan simpatičan događaj iz kafića na rivi u koji smo sjeli na kavu. Do nas je sjedila skupina starijih barba koji su odjednom klapski zapjevali neku svoju komižansku pjesmu. Upijali smo ljepotu trenutka jer smo znali da takvo što nećemo još dugo nigdje vidjeti, pogotovo ne u Zagrebu.

Navečer smo išli u obilaske Komiže rivom. Sjeli smo na plažu Gusaricu gdje je more kristalno čisto, ali i hladno zbog izvora ledeno hladne vode iz kamena. Iznad Gusarice nalazi se crkva Gospe od Gusarice koju smo također obišli. Nakon toga posjetili smo i otok Biševo. Biševo je priča za sebe: otok bez vodoopskrbe i sustava odvodnje, zbog čega broji samo 19 stanovnika. Većina stanovnika preselila se u obližnju Komižu i ostala je vezana za svoj otok gdje još uvijek posjeduje vinograde, maslinike i gdje uglavnom boravi tijekom ljeta. Modra špilja, duša Biševa i neprocjenjivo čisto te modro more razlog su njegove zaštićenosti standardima zaštite okoliša EU-a Natura 2000. Modra špilja vrlo je uska i mala, a da se sunčeve zrake ne odbijaju o pijesak ispod špilje i šalju odsjaj u špilju, bila bi i potpuno mračna.  To je prirodni fenomen odbijanja sunčevih zraka od pijeska ispod špilje te odsjaj plavih zraka mora koje ulaze u špilju. Odmorili smo se na brodu jednog barbe koji nam je priredio klasično komižansko jelo te odsvirao nekoliko domaćih pjesama koje govore o „lipoti“, ali i zabrinjavajućem stanju nedostataka stanovnika ovog otoka, a rečenica koja će ostati zapamćena pomalo je rastužujućeg tona: „ Zašto nas je ostalo tako malo u ovom komadu raja?“

Od naše vodičke Ivane saznali smo i da su Komižani nekad bili najpoznatiji ribari te da je grad nekada preživljavao od lova na srdele, o čemu nam svjedoči Ribarski muzej, naša posljednja atrakcija prije polaska na Vis i ukrcavanje na trajekt.

Organizacija ovog putovanja bila je odlična te svaka čast organizatorima i profesorima koji su nas odveli na neprocjenjivo lijepo i poučno putovanje.
 
Tekst i fotografije: Karla Ujević