​
Svestrana učenica 4.a, Marta Vuković, otkrila nam je više o svojim hobijima, učenju japanskog jezika i sviranju klavira te nas potaknula na učenje novih vještina i istraživanje nepoznatih svjetova...

Učenjem japanskog jezika bavila sam se tri godine, od osmog razreda, a klavir sam počela svirati s četiri godine.
Znala sam da želim nešto svirati, ali nisam bila sigurna što pa sam se odlučila za taj instrument jer se on smatra najboljom podlogom za učenje sviranja drugih instrumenata. Tako mi je, primjerice, kasnije lakše bilo naučiti svirati gitaru. Počela sam svirati privatno, s mentoricom. Bilo mi je zabavno lupati po tipkama pa sam odlučila nastaviti i upisati osnovnu glazbenu školu gdje sam gotovo svaki dan imala satove solfeggia, zbora i klavira koji bi trajali sat vremena ili duže. Pored toga, trebala sam dosta vremena sama vježbati i učiti skladbe napamet. Nisam veliki obožavatelj klasične glazbe, no zanima me filmska glazba. Ponekad znam pronaći glavnu temu iz nekog filma i naučiti svirati melodiju ili je doraditi na svoj način.

​Japanskom jeziku privukla me njihova kultura i način života, a i htjela sam isprobati nešto posve drugačije i novo. Zanimalo me koliko je zapravo jezik težak i mogu li naučiti čitati njihovo pismo i simbole. Sama sam se raspitala za taj jezik i upoznala ljude koji su me potaknuli da ga počnem učiti, a sve to učinilo je iskustvo još zabavnijim. Učila sam ga grupno u školi stranih jezika dva puta tjedno. Čitala sam dosta lektira i časopisa, a i razni filmovi, dokumentarci i crtići pomogli su mi da što brže usvojim jezik. Najteži dio učenja bila su mi pisma kojih ima ukupno tri, uz brojeve. Jednom kada sam naučila čitati i pisati hiraganu i katakanu, sve mi je postalo jasnije. Gramatika nije toliko zahtjevna jer ne postoje padeži, ali zato postoje neka druga pravila koja su nama teža za shvatiti. Već duže vrijeme namjeravam posjetiti Japan i to u proljeće kada je najljepši zbog cvjetanja sakura, ali još nisam do kraja isplanirala putovanje. Uz japanski, učim njemački, a četiri godine učila sam i francuski.

​Svaki dan vidim se u nečem drugom jer me mnogo toga zanima, ali upravo zbog te svestranosti i kreativnosti najviše bih htjela upisati grafički dizajn na Studiju dizajna.

Hobijima se bavimo zato što nas zanimaju i zato što smo dobri u njima pa im se moramo posvetiti s predanošću. Na kraju krajeva, sama sam to izabrala i znala sam unaprijed da ću morati odvojiti dosta svog slobodnog vremena za njih. Jednom kada sam naučila kako organizirati svoje vrijeme i prioritete, za sve sam našla vremena.

Lako je izgubiti motivaciju kada nam nešto ne uspije kako smo zamislili ili ne napredujemo kako bismo htjeli, ali ne može nam sve uspjeti iz prve. Savjetujem da se uvijek vratite na početak i pitate se: ,,Zašto ovo želim?” Sjetite se zašto se započeli i vrijedi li odustati ako ste već toliko daleko došli. Jezik je bitno što više koristiti svakodnevno, bilo u razgovoru, gledanjem serija ili čitanjem. Dok god vam je to učenje zabavno i uviđate koliko vam mogućnosti otvara, možete samo napredovati.

Marta Vuković, 4.a
​

​Ponukana ovim pozitivnim iskustvom, u veljači prošle godine ravnateljica je sa skupinom profesorica prijavila projekt pod nazivom “Digital-IKT-irajmo se!” za isti program. Naši djelatnici kao ključnu potrebu u sklopu projekta prepoznali su usavršavanje digitalnih kompetencija kako bi bili spremniji odgovoriti na trenutne i buduće zahtjeve koje pred njih postavlja reforma školstva. Nakon prvih rezultata bili su pri vrhu rezervne liste te je postojala šansa da im do 12. mjeseca odobre projekt, kada se dogodila svima znana situacija s pandemijom koronavirusa i odgodila tu mogućnost. No, naši profesori ne odustaju od putovanja i učenja, poručuju da će se prijaviti čim budu mogli jer Erasmus je jedinstvena prilika za širenje vidika!

Marija Novokmet
fotografije: arhiva novinarske grupe
​

Naša škola ima mnogo nadarenih učenika. Kako bismo upoznali jedni druge na temelju različitosti i darovitosti te kako bismo učili jedni od drugih, intervjuirali smo učenicu 2.a Teu Jagatić, koja se bavi pjevanjem te je dosad nastupila na mnogim školskim priredbama. Evo što smo saznali
 
 Tea se kao mala počela baviti pjevanjem, kao možda još neki od nas, i od tada ne prestaje. Svoj talent uvidjela je u glazbenoj školi gdje je učila svirati klavir. U šestom razredu osnovne škole poželjela je svirati gitaru, stoga sada svira čak dva instrumenta! Rekla nam je da se nikada nije bavila pjevanjem profesionalno, već rekreativno jer to voli i opušta je. Opisala je pjevanje kao svoj ispušni ventil te nam rekla da ne može bez toga.

​Sudjeluje u školskom zboru te je s njime nastupala više puta, čak i izvan škole. Njezin najdraži nastup je božićni koncert srednjih škola u Palmotićevoj ulici u Zagrebu zato što je “akustika bila jako dobra, bilo je mnogo nepoznate publike, a božićna atmosfera bila je naglašena.” Samo iskustvo sudjelovanja u školskom zboru opisuje kao pozitivno: “Zbor zbližava članove I ujedinjuje ih zbog čega je poseban.”
 
Tea nam je priznala da ima veliku tremu prije nastupa, ali da joj je najbolji osjećaj stati pred publiku i zapjevati jer se u tom trenutku opusti, a trema popusti. Našalila se da skače iza pozornice prije nastupa, ali također nam je otkrila da u tim trenucima razmišlja o bliskim osobama. Iako se ne bavi pjevanjem profesionalno, dala nam je jako profesionalan odgovor kada smo je pitali što smatra ključnim za dobar nastup: “Jako je bitno biti iskren dok nastupaš, pjesma se ne može dobro otpjevati ako ne razumijemo njezin tekst i ne osjećamo njezinu melodiju.”
 
S obzirom na njezine zanimljive odgovore na naša pitanja, zanimalo nas je kakvu vrstu glazbe sluša u svoje slobodno vrijeme. Odgovor nas je iznenadio; za razliku od mnogih vršnjaka, ne voli trap i rap, kao ni narodnu glazbu i cajke. Ono što nju privlači od glazbe je jazz. Saznali smo da ima više uzora i idola u pjevanju; neki od njih su upravo Frank Sinatra i Dean Martin koji su poznati po svom jazz izričaju.
 
Otkrila nam je da je razmišljala o tome da se počne profesionalnije baviti pjevanjem nakon srednje škole, ali da još nije odučila. Neovisno o tome, zna da će se uvijek baviti pjevanjem. Opisala se kao “šarenu” osobu, te nam otkrila da bi se, ukoliko profesionalno bavljenje pjevanjem otpadne, mogla baviti psihologijom ili arhitekturom zato što voli i crtati. Tea je jedna umjetnička duša te nam je drago da smo dobili priliku bolje je upoznati.
 
Valentina Vekić, 2.d
Fotografija: arhiva novinarske grupe

U programu “Škola ambasador Europskog parlamenta” sudjelujem od studenoga 2019. godine. Profesorica povijesti Lucija Hranjec Seifert na početku sata spomenula nam je taj program te sam se istoga trenutka zainteresirao za njega. Osim nje, voditeljica programa je i profesorica geografije Marina Džidžić. Putem medija često sam saznavao novosti o Europskoj uniji pa sam shvatio da bi mi to bila odlična prilika da se bolje upoznam s njenim radom i važnosti.

Potpuno zatvaranje zemalja članica, a tako i naše, nije spriječilo program u daljnjem radu. Redovito smo imali nama učenicima posebno zanimljive “EP talks”, online razgovore koji su obuhvaćali najaktualnije teme za Europsku uniju. Pridružilo nam se puno poznatih gostiju: političari Sunčana Glavak, Ruža Tomašić, Tonino Picula, influencerica “Joom Boos” kanala Nika Pavičić, urednik portala za srednjoškolce “Srednja.hr” Marko Matijević te meni najzanimljiviji gost, Karlo Resler, bivši učenik naše škole. U tom razgovoru saznali smo o njegovu putu do Europskog pralamenta, upornosti i snalažljivosti, ali i kako je provodio odmore na hodnicima škole te nešto o njegovim izvannastavnim aktivnostima.

Ove godine naša škola dobila je zadatak osvijestiti druge školarce o zagađenju našega planeta. Zbog toga izrađujemo poučne videe i plakate koji druge potiču da se brinu o okolišu te da tako živimo za bolje sutra.

Sudjelovao sam u mnogim školskim programima, ali ovaj mi je najdraži. Ono što mi se najviše sviđa jest naša učenička sloga, smijeh i razne šale koji nam čine ovaj program još zanimljivijim. Preporučujem svima da se upišu na ovu aktivnost, zato što je zabavno i veselo, ali i edukativno. Nadam se još većem broju aktivnosti, a ponajviše posjetu Europskom parlamentu.
 
Luka Kampić, 2.e
Fotografije: Marija Novokmet

Paula Stipičević učenica je 2.a te redovito nastupa na školskim i izvanškolskim priredbama. Uz pohađanje VII. gimnazije, uspješno izvršava i obveze u srednjoj glazbenoj školi. Otkrila nam je tajnu uspješnog usklađivanja obveza, kako se počela baviti sviranjem violine te ima li savjet za one koji tek planiraju početi svirati neki instrument

Već osam godina bavim se sviranjem, a trenutno pohađam Srednju glazbenu školu Vatroslava Lisinskog u kojoj sam 2. razred. Violina mi je temeljni instrument u školi, ali kao instrumentalist, uz ostale predmete, imam još i klavir, ali to nije neko ozbiljno sviranje već uglavnom samo osnove sviranja. Još znam i nekoliko akorda na gitari, ali rijetko se primim gitare.

Bavljenje glazbom počelo je pred kraj prvoga razreda osnovne škole kada sam u školi našla letak za Osnovnu glazbenu školu Rudolfa Matza. U to vrijeme nisam bila neki učenik i trebalo mi je neko vrijeme da uopće pročitam što je pisalo. Prije tog „presudnog“ letka, nisam ni razmišljala o glazbi. Ali, u tom trenutku zaključila sam da želim svirati flautu, iako nisam niti čula zvuk flaute niti znala išta o njoj. Kada sam došla na audiciju, prva stvar koju je ravnatelj rekao bila je: „Ove godine ne upisujemo flautu i gitaru zbog prevelikog broja učenika upisanih prethodne godine.“ I onda mi je postalo svejedno što ću svirati, samo nisam htjela harmoniku ili klavir jer sam se bojala da neću moći razlikovati tipke. Zato sam pristala na violinu koja nema ni pragove. Da ne duljim, instrument mi je odabrala profesorica s audicije. Danas mi je, zapravo, jako drago što je tako ispalo. Hvala joj.

Kod violine najteže bilo je pronaći tonove na praznom vratu i naviknuti ruku na taj neprirodan položaj. Taj proces dugo traje, a velik je posao i naučiti tehniku gudala. Ton koji proizvodite ovisi o intenzitetu, veličini gudala koji koristite, držanju gudala, dijelu gudala na kojem svirate, određenom položaju struna na žicama i još puno stvari. Tu tehniku još uvijek usavršavam. Ne znam kako je kod drugih instrumenata, ali vjerujem da za svaki vrijedi isto. Ne smije se odustati!

Sviranje nije jednostavno, iziskuje vrijeme i trud, treba svaki dan vježbati i to je vještina koju ne možete od nekoga „prepisati.“ U početku nisam baš vježbala jer nisam imala neku motivaciju, ali pred kraj osnovne glazbene škole to se potpuno promijenilo i od tada redovito vježbam. Drago mi je da sam upisala srednju glazbenu školu i što se razvijam i u tom smjeru. Naravno, žao mi je što nisam vježbala dovoljno u prošlosti, ali pokušavam ne razmišljati o tome jer to ne mogu promijeniti. Moj savjet je da budete uporni i iskoristite taj talent i priliku koju imate, ne odustajte i ne uspoređujte se s drugima! S vremenom je, naravno, sve teže, ali i zabavnije. Vježbajte i trudite se pa vidite gdje će vas to odvesti. A ako vas ne bude zanimalo, lako se predomislite.

Što se tiče glazbenih uzora, pratim rad mnogih violinista te ostalih glazbenika i autora i kod svakog mi se nešto drugo sviđa. Mogu slušati bilo koji žanr glazbe, najčešće je to pop. Možda, jedino ne volim jazz. Slušam razne izvođače, ali najviše i najradije u slobodno vrijeme slušam Olivera Dragojevića i Gibonnija.
 
Nije jednostavno ići u dvije škole, emocionalno i fizički je zahtjevno. Ali moguće je uz dobru organizaciju i slaganje prioriteta… i naravno, uz podršku roditelja i profesora kojima sam jako zahvalna što mi izlaze u susret. Ima dosta teških dana, manjak sna, razočarenja, živciranja, ali se isplati!

Često razmišljam o tome čime ću se baviti i još uvijek ne znam. Prestala sam raditi neke velike planove za budućnost jer stalno mijenjam mišljenje i na kraju uvijek radim ono što sam rekla da nikad neću… točno tako bilo je sa srednjom glazbenom školom!
 
Paula Stipičević, 2.a
Fotografije: arhiva novinarske grupe