„Online nastava odgovara mi samo djelomično, ipak je nastava najbolja 'licem u lice.' Najveću prednost vidim u fleksibilnosti u pogledu vremena. Učenici dobar dio posla mogu obaviti prema vlastitom rasporedu. Pohvalio bih angažiranost većine učenika oko online nastave, dok bih najveću kritiku dao također učenicima koji zanemaruju svoje obveze i ne sudjeluju istinski u nastavi, što je najveći problem ovakve nastave. Pripreme se za online nastavu razlikuju od onih za 'običnu' po tome što je za online nastavu potrebno prikupiti materijale i digitalne sadržaje koji mogu zamijeniti interakciju s učenicima uz pomoć ploče. Ako se radi o videopredavanju, tada se priprema gotovo ne razlikuje od tradicionalne pripreme. Mislim da učenici ne usvajaju gradivo jednako dobro ovim putem, interakcija na satu je nezamjenjiva. Na kvalitetu nastavnog procesa uvelike utječe nemogućnost dodatnog pojašnjavanja, uvođenje novih primjera i nedostatak inspiracije koju inače pruža razredna atmosfera. Smatram da bi kombinacija klasične i online nastave trebala biti budućnost. Primjerice, zadaće i ostali učenički radovi mogli bi se predavati online. Ispiti bi mogli biti digitalni što olakšava ispravljanje i pruža mogućnosti koje klasični papirni ispit ne. No ipak, glavnina nastave trebala bi biti uživo.“​

„Online nastava mi odgovara. Podsjeća me više na fakultet; dobiješ zadatke, samostalno učiš i rješavaš problematiku određenih zadataka. Učenici se više moraju osloniti na samostalni rad i svoju kreativnost. Mogu se samostalno posvetiti predmetu i dodatno istraživati određene sadržaje i posvetiti se onome što ih zanima jer imaju više vremena. Nažalost, baš zbog toga su većinom prezatrpani. Odlično je što učenici moraju raditi na samodisciplini i organizaciji. To je samo po sebi problem jer je to jednostavnije reći nego napraviti. Online nastava odlično funkcionira za ambiciozne učenike koji su željni samostalno razvijati svoje znanje i vještine, ali bitno je da znaju u kojem smjeru se žele razvijati. S obzirom na to da većina njih još ne zna što želi raditi u životu, koji fakultet upisati i sl., smatram da je veliki problem organizacija radnog dana. Pripreme za 'običnu' nastavu drastično se razlikuju od onih za online nastavu. Ovisi od profesora do profesora, ali mislim da nam je svima komplicirano izaći iz obične nastave. Vjerujem da i navika čini svoje, ali drugačije je kada možeš odmah na licu učenika vidjeti reakciju i znaš jesu li shvatili određeni pojam ili nisu. Učenici putem online nastave ne svladavaju gradivo jednako dobro kao što bi ga svladali na 'običnoj' nastavi. Duboko sam uvjeren da je problem u organizaciji. U online nastavi učenicima je problem u tome što trebaju biti samostalni, a svi znamo koliko je to ponekad teško i komplicirano!“

​Anamarija Jelić, profesorica biologije

 „Nastava na daljinu nužno je zlo, a iz svakog zla treba izvući nešto dobro. Tako smo i mi zagrizli u online nastavu, i učenici i profesori. Na tome putu morali smo se usavršavati i istražiti različite digitalne alate. Taj aspekt nastave ugodno me iznenadio. Otkrila sam cijeli digitalni svijet i nove mogućnosti koje dosada nisam imala vremena, a ni motivacije istraživati. Ugodno su me iznenadili i učenici, koliko brzo su prihvatili ovakve alate i počeli izrađivati interaktivne materijale, digitalne plakate, stripove, prezentacije. Provodili smo i testiranja online. Izazov je bio pronaći alat koji će omogućiti simultanu provjeru znanja online, a da onemogući prepisivanje. Pronašli smo čak i to... Bitna je volja i želja za usvajanjem novih znanja i vještina, a gdje ima volje ima i napretka, bio on online ili u učionici.“

​Antea Čop, 1.e

„Online način rada djelomično mi odgovara jer su nam profesori pokušali na najbolji mogući način predstaviti gradivo i zbog tog mi je bilo lakše, ali mi je otežalo to što smo si često sami morali objašnjavati gradivo. Profesori su uglavnom bili vrlo dostupni i odgovarali su nam na pitanja brzo i jasno. Pohvalila bih što su nam slali zadatke na vrijeme i davali nam dovoljno vremena da ih riješimo. Također, pohvalila bih i to što su imali razumijevanja jer su znali da smo do Božića imali jako puno testova i odgovaranja. Mislim da bi bilo lakše kada bismo online nastavu imali samo na jednoj platformi jer su nam ovako neki dijelovi gradiva na nekoliko njih pa se teško snalaziti. Što se učenja tiče, mislim da sam malo više vremena potrošila tijekom online nastave jer sam si ponekad morala sama objasniti gradivo, ali bih pohvalila profesore jer su nam rekli da im se, ako nešto ne razumijemo, možemo javiti pa bi nam objasnili taj dio gradiva.“

„Nikako mi ne odgovara ovaj način rada, pogotovo sada kada je nastava u realnom vremenu. Zadatke koje radimo na satu treba predati do kraja istog jer u protivnom dobivamo minuse ili neopravdane sate što se uživo u školi ne događa. Problem je i kada između dva sata na kojima imamo Zoom poziv, imamo predmet koji nije preko Zooma, već samo treba poslati riješene zadatke pa smo često 'na knap' s vremenom da predamo u roku i ne zakasnimo na idući sat. Još jedan problem online nastave su i tehničke poteškoće. Međutim, profesori su mi bili dostupni tijekom online nastave isto kao i na nastavi uživo. Pitanje uvijek možemo postaviti na samom satu ako imamo poziv, putem Loomena ili e-maila, a profesori bi opširno objašnjavali pojedincima ako bi bilo nekakvih nejasnoća. Pohvalila bih profesore čiji sati izgledaju kao oni u školi, pripremljeni su, neki čak imaju i ploču, pišu zajedno s nama, raspravljamo, dogovaramo se čak i za usmene. Pohvalila bih i profesore koji snimaju videe koje naknadno možemo pogledati i koji su zapravo puno bolja opcija od Zoom poziva. S druge strane, imamo predmete na kojima su Zoom pozivi beskorisni jer nakon sata sami radimo školski rad, tj. pišemo plan ploče, čitamo iz udžbenika i pišemo zadaću. Osim toga, kada predajemo riješene zadatke na Loomenu, bilo bi dobro da naknadno dobijemo rješenja za provjeru ili neku povratnu informaciju jesmo li dobro riješili ili ne. Za online nastavu učimo puno manje, ali zapravo, radimo puno više. Puno toga radimo sami, pišemo i u bilježnicu i na računalima. Imamo više posla nego tijekom sata u školskim klupama, ali konkretno učenje tijekom online nastave puno je rjeđe.“

„Online nastava mi odgovara zato što kada imamo nastavu ujutro, ne moram se buditi rano i trpjeti sav metež i gužvu do škole. Puno mi je bolje kada samo ustanem, odem do računala i vidim koji su mi zadaci. Ne volim to što se neki predmeti ne mogu dobro online usvojiti, kao npr. matematika ili fizika. Nisam se često javljao profesorima. Ako sam i imao neko pitanje, npr. iz kemije, nikakvog problema nije bilo, odgovor bih dobio isti dan. Dobro je što su neki profesori zadavali praktične i zabavne zadatke, koje ne bismo mogli dobro izvršiti na satu. Profesor iz geografije nam je, npr. zadao razne zadatke za istraživanje na karti. Tijekom 'obične' nastave više sam radio za školu. Entuzijastičniji sam kada se vidim s profesorom ili profesoricom 'oči u oči' i vidim što trebam raditi. Odnos između profesora i učenika puno je bolji u pravom životu nego online. Mislim da bi bilo dobro da budemo svi po programu B, tj. jedan tjedan online, drugi uživo. Vidim da su svi dosta iscrpljeni i jedva čekaju da dođu nekakvi praznici, ali opet bismo vidjeli profesore jedan tjedan. Online nastava je dobra, samo mi se ne sviđa sam sustav Loomena; mislim da se to može puno bolje napraviti, da bude intuitivnije. No, iznenađujuće, nije bilo nikakvih tehničkih poteškoća. Ovo bi mogla biti prekretnica za ubuduće. Kada sadašnji učenici postanu utjecajni, sigurno će na neki način utjecati da se više ide prema online svijetu. Prednost online nastave je u tome što možemo raditi od doma, biti u svom poznatom okruženju u kojem smo usredotočeni i u kojem znamo da možemo dobro napredovati.“

Početkom prosinca proveli smo anketu među odabranim razredima naše škole. Zanimalo nas je koliko često naši učenici koriste aplikacije i društvene mreže tijekom pandemije virusa COVID-19 i kakve je to posljedice, prema njihovu mišljenju, ostavilo na njih. Ideju smo dobili nakon što smo primijetili povećanost korištenja online servisa – na vlastitom primjeru, ali i u okolini, među prijateljima i u obitelji. Željeli smo saznati koliko naši učenici koriste društvene mreže i aplikacije, a posebno koliko se to promijenilo tijekom pandemije te novih uvjeta života i školovanja. S obzirom na naša iskustva, očekujemo da će Instagram zasjesti na tron najpopularnijih mreža, kao i TikTok, mreža koja je ostvarila veliku popularnost tijekom pandemije. Najviše odgovora dobili smo od prvih i drugih razreda, a najmanje od trećih

Instagram uvjerljivo vodi

Kao što smo i očekivali, većina učenika izjasnila se da najviše posjećuje društvene mreže i aplikacije, njih 99,4%. Među njima, 69,3% učenika posjećuje društvene mreže kao što su Instagram, Facebook i Twitter, dok 21.1% učenika najviše koristi aplikacije za razmjenu i produkciju multimedijskih sadržaja, kao što su Youtube i Netflix. Igrice najviše igra 6% učenika, a preostalih 3,6% najviše koristi aplikacije i web stranice za učenje novih sadržaja, kao npr. Duolingo, aplikacije za učenje sviranja instrumenata i sl. Instagram je našim učenicima najposjećenija društvena mreža – posjećuje ju više od 95%, a nakon njega je TikTok s 60% učenika korisnika. Razlozi popularnosti tih dviju aplikacija su u njihovoj lakoj dostupnosti na svakom mobitelu te činjenici da omogućavaju povezivanje s brojnim prijateljima, poznanicima i cijelim svijetom. Naravno, javlja se I pojava slave, koju je na TikToku laše dobiti nego na drugim mrežama, a I namjenjen je za mlade. To je mladima zanimljivo I primamljivo jer većina želi iskusiti nešto takvo u ovo doba naših života. Možemo pokazati svoje talente cijelom svijetu, a predivan je osjećaj kada nas ljudi vide I vole te nas podržavaju. Uz to, mogu se pokazati talenti cijelom svijetu te dobiti podrška, što je, nesumnjivo, predivan osjećaj. Putem tih aplikacija možemo pristupiti i zabavnim, ali i poučnim sadržajima, što je također razlog njihove popularnosti jer ih to čini kompatibilnima sa većim dijelom populacije - ne tražimo svi iste sadržaje, ali svatko može pronaći onoga koji ga zanima na jednoj od ovih aplikacija. Na 3. i 4. mjestu su Twitter i Snapchat. Snapchat je ipak namijenjen mlađim generacijama, dok je Twitter ozbiljnija i “poslovnija” društvena mreža, što bi mogao biti razlog ovakvom poretku.

Koliko smo "na aplikacijama?"
​
Uvjerljiva većina učenika, njih 79,5%, provodi više od sat vremena dnevno na društvenim mrežama, dok njih 16,9% od pola sata do sat. Jednak je postotak onih koji dnevno na društvenim mrežama provode manje od pola sata ili ih uopće ne posjećuju svaki dan. Iznenadilo nas je da ima učenika koji provode dnevno manje od pola sata na društvenim mrežama, a pogotovo da ima onih koji ih uopće ne posjećuju svakodnevno. No, to je vrlo dobro jer pokazuje da nismo svi isti ni povodljivi; da znamo što nam odgovara, što volimo i time se i bavimo. Za vrijeme pandemije 85,5% učenika provodi više vremena na društvenim mrežama i aplikacijama nego inače. Više od sata nego inače na društvenim je mrežama 71,2% učenika. Većina, 53%, ne smatra da im mreže i aplikacije pomažu ostvariti ciljeve, dok njih 47% smatra da pomažu. Da bi bez problema mogli smanjiti uporabu društvenih mreža i aplikacija, misli 56,6% učenika, što je ohrabrujuće ako imamo na umu ovisnost, jednu od opasnosti interneta. No, ovo može biti i varka – često mislimo da je lako odreći se nečega, no, kada pokušamo, nije tako lako.
​

Pozitivan ili negativan utjecaj?

Ono što je zanimljivo jest da čak 48,5% učenika ne smatra da aplikacije i društvene mreže koje posjećuju imaju pozitivan utjecaj na njih! Kada smo ih pitali zašto to misle, najčešći odgovori bili su da previše vremena provode na njima, odvlače ih od obveza i stvaraju ovisnost, snižavaju samopouzdanje zbog prikazivanja nerealnih standarda ljepote te ih potiču da uspoređuju svoje živote s tuđima. Zbog toga nastaje osjećaj manje vrijednosti te im se odvraća pažnja od stvarnog svijeta. Ostalih 51,5% učenika smatra da aplikacije i duštvene mreže imaju pozitivan utjecaj na njih zato što sami odabiru sadržaj koji ih zanima, osobe koje će pratiti te time izbjegavaju loš utjecaj i sve što bi im moglo štetiti. Mreže im daju uvid u ono što prijatelji rade te mogu ostati u kontaktu s istima čak i ako su na različitim krajevima svijeta. Uz njih mogu učiti, npr. strane jezike, brzo pronaći zabavan sadržaj koji će ih oraspoložiti, pronaći inspiraciju i potaknuti kreativnost. Društvene mreže na zanimljiv način prikazuju informacije i sadržaje zbog čega ih je lako upamtiti te zamjenjuju i pojednostavljuju svakodnevicu na način da se, primjerice, ne mora ići u kino da bi se pogledao film; obogaćuju znanje, stvaraju nova prijateljstva, zabavne su, besplatne, opuštajuće te potiču usavršavanje komunikacijskih vještina.

Nove aplikacije, stare navike

Tijekom pandemije 61,4% učenika počelo je koristiti aplikacije i društvene mreže koje nisu koristili prije. To su većinom Zoom, Edmodo, Camscanner, Google Classroom, Microsoft Temas, IZZI i ostale aplikacije potrebne za online nastavu, no i razne fitness aplikacije, zatim TikTok, Netflix, Houseparty, Twitter, Instagram, Among us i sl. To nije čudno jer svi smo bili primorani instalirati nove aplikacije za potrebe online nastave. Bili smo u karanteni tijekom koje nismo mogli izlaziti te ići na treninge i slobodne aktivnosti, što nam je dalo mnogo slobodnog vremena kod kuće. Nove aplikacije omogućile su nam da ostanemo u virtualnom kontaktu s prijateljima te ponudile zamjenu za uobičajene predpandemijske aktivnosti.

Pandemija je uvjerljivo povećala učestalost korištenja društvenih mreža i raznih aplikacija kod naših učenika. Postoje dobre i loše strane u svemu, pa tako i ovome, ali sami odabiremo kojoj ćemo se prikloniti. Moramo rano reagirati jer se u protivnom može stvoriti ovisnost, što je danas sve češća pojava kod djece i adolescenata. Najčešće ne shvatimo da smo ovisnici, već mislimo kako se lako nečega možemo odreći. Shvatimo da imamo problem tek kada se uvjerimo da se zapravo ne možemo odreći onoga što smo htjeli. Dobre strane interneta nude nam beskonačne mogućnosti te nam mogu pomoći da postanemo bolja verzija sebe. Pokušajmo se radije prikloniti toj strani nego onoj koja radi suprotno. U konačnici, rezultati ankete bili su više-manje očekivani, ali znate kako se kaže: “Uvijek može bolje.”

Valentina Vekić, 2.d
Ilustracija: Lana Miličević
​

​
Neka utrka počne
​
Na republikanskoj nacionalnoj konvenciji Donald Trump je s velikom prednošću te očekivano ponovno izabran za republikanskog predstavnika na izborima, kao i njegov potpredsjednik Mike Pence. Njih dvojica su krenuli u juriš pod sloganom Make America great again (MAGA), baš kao i 2016.
Demokrati su imali nešto zanimljiviji tijek događaja. Na demokratskoj nacionalnoj konvenciji, koja se održala od 17. do 20. kolovoza prošle godine, za demokratskoga je predstavnika izabran Joe Biden, koji se nakon četiri godine stanke vraća na američku političku scenu. Nakon nekog je vremena došao red da odabere tko će biti njegova buduća desna ruka, a odluka je pala na senatoricu iz Kalifornije, Kamalu Harris. Po mnogima najliberalnija osoba u Senatu, Harris je tako postala prva žena koja bi moga biti potpredsjednica SAD-a. Ovih dvoje demokrata krenulo je u ozbiljan sukob s aktualnim predsjednikom i to pod sloganom Build back better.
Po završetku vođenja uspješnih predizbornih kampanja, na red je došao međusobni dvoboj ove dvojice kandidata – prvo izborno sučeljavanje. Održano u Clevelandu, sljedećih 90 minuta raspravljanja o raznim aktualnim temama bilo je priređeno za one neodlučne glasače, no i za one koji već imaju svoje favorite. Prema mnogima debata nije prošla onako kako to obično ide: neki su okrivili moderatora (inače voditelj Fox News Sundaya) Chrisa Wallacea dok su drugi rekli da je glavni razlog tomu neprestano prepiranje dvojice kandidata. Međutim, kada je ta vrlo aktivna večer završila, mnogi su proglasili Donalda Trumpa pobjednikom prve predsjedničke debate.
Druga je predsjednička debata bila održana drugačije nego prošlih godina. Na njoj tradicionalno gledatelji postavljaju pitanja kandidatima koji zatim odgovaraju na postavljena pitanja. Ovoga je puta svaki kandidat imao svoju publiku za sebe, a jedina je razlika bila baš u njoj – predsjednik Trump je odgovarao na pitanja uživo svojim ispitanicima, dok je Joe Biden to činio virtualnim putem.
Istog formata kao prvo, treće sučeljavanje kandidata, održano 23. listopada u Nashvillu, državi Tennessee, donijelo je jedan novitet, a ono je isključivanje mikrofona kandidatima kako bi se izbjegao ishod prve debate. Nakon ovih urednih 90 minuta, većina je izjavila da je pobjednik završne debate prije izbora bio bivši potpredsjednik Biden. Poslije ove debate, ankete predviđaju Bidena kao novog predsjednika.
Nakon ovih debata ostalo je još samo deset dana do izbora. Kandidati su nastavili svoje kampanje diljem zemlje, nadajući se da će tim putem osvojiti što veću vjernost glasača. Dan prije izbora kandidati su u posljednjem pokušaju da si osiguraju glasove. Biden tako uz pomoć svog bivšeg šefa Baracka Obame održava skupove na Floridi te pričaju o lošem vođenju države u koronakrizi. U istome trenutku, u Pennsylvanii, Trump priča o svojim budućim planovima te osvaja srca mnogih.

​Dosad neviđena inauguracija

Za sve one koji su se pitali, neću prisustvovati na inauguraciji 20. siječnja., na svom je Twitter profilu napisao Donald Trump 8. siječanja. Na dan inauguracije iz Bijele je kuće otišao rano ujutro, a na bazi Američkog ratnog zrakoplovstva Andrews, s kojega je krenuo na privatno odmaralište na Floridi, ga je dočekala grupa ljudi. Tada je održao i posljednji govor kao američki predsjednik: Ovo su bile izvrsne četiri godine. Da nas nije pogodila pandemija, imali bismo ekonomske brojke kakve još nisu nikad viđene. Burza je na višim razinama nego što je ikad bila prije pandemije. Dvaput smo izgradili ekonomiju. Vidjet ćete nevjerojatne brojke u budućnosti. (…) Biti vaš predsjednik mi je bila najveća čast u životu. Doviđenja, volimo vas i vratit ćemo se u nekom obliku. Trump je prvi predsjednik od Andrewa Johnsona koji odbija nazočiti prisezi svojeg nasljednika, a to je bilo davne 1869. godine.
Dan 20. siječnja 2021. godine bio je onaj kojega su mnogi priželjkivali. Amerikanci su pozvani da ostanu iz svojih domova pratiti povijestan čin, a njihovo je prisustvovanje zamijenilo preko 200 000 američkih zastavica. Cijeli je grad bio pust te je na njegovim ulicama bilo prisutno oko 20 000 vojnika. Oko 8h po američkom vremenu novoizabrani predsjednik je sa svojom suprugom Jill, koja će uskoro postati nova prva dama SAD-a, te novoizabranom potpredsjednicom i njezinim suprugom bio na misi u katedrali sv. Mateja u Washingtonu. Kasnije, u 11.30h na američkom Kapitolu počela je inauguracija. Na početku je himnu otpjevala Lady Gaga, a na red su zatim stigle prisege. Prvo je prisegnula Kamala Harris te tako postala 49. osoba koja obnaša dužnost potpredsjednika. Tim je činom postala i prva žena potpredsjednica. Zatim je na svoj red došao Joe Biden. Stao je pokraj svoje supruge, lijevu je ruku položio na istu Bibliju kojom je postao i potpredsjednik (koja je u njegovoj obitelji od 1893. godine), podigao desnu ruku u zrak i izgovorio riječi prisege koje su ga učinile 46. predsjednikom Sjedinjenih Američkih Država. Nakon toga je uslijedio inauguracijski govor na kojem je pozvao na molitvu za naciju.
Ovi će američki izbori biti upamćeni po mnogim srušenim rekordima. Na ovim je izborima bila najveća izlaznost u povijesti, a Joe Biden postao je predsjednik s najviše osvojenih glasova, njih 80 milijuna, te je također postao najstariji predsjednik u povijesti predsjedništva. Drugi je kandidat Donald Trump osvojio najviše glasova kao već odabrani predsjednik, njih čak 74 milijuna. Međutim, ta mu brojka nije pomogla da osvoji drugi mandat. Svi očekuju mnoge promijene u novoj Americi, koje će sasvim sigurno biti potpuno drugačije od prošlog predsjednika. Samo će nam vrijeme pokazati kakve će promijene svijetu donijeti 46. predsjednik vodeće svjetske sile, Joe Biden.

Luka Kampić, 2.e
​

Našu školu pohađali su neki od naših mlađih profesora – profesorica hrvatskoj jezika i književnosti Ines Petrović, profesorica likovne umjetnosti Krisja Štulić i profesor povijesti Hrvoje Malčić. Iako nije prošlo mnogo vremena otkad su maturirali, zanimalo nas je koliko su se škola i učenici promijenili te kako su im protekli srednjoškolski dani u Sedmoj. Budući da su svi pripadnici generacije milenijalaca, saznali smo i kako je na njih utjecao razvoj tehnologije te što misle koji su izazovi današnje generacije

Primjećujete li razlike između današnjih učenika VII. i učenika VII. dok ste ju vi pohađali? Postoje li ikakve razlike, i ako da, koliko velike?
Ines: Ne postoje prevelike razlike, ali čini mi se da su malo mirniji.
Krisja: Ne vidim ni ja neke velike razlike. Današnja generacija je drugačija zbog velikog utjecaja i razvoja tehnologije i društvenih mreža, čega nije bilo u tolikoj mjeri kad sam ja išla u srednju. Danas učenici imaju skroz drukčiji način komunikacije i druženja, dosta toga svodi se na virtualno, gubi se ljudski kontakt. Nama je tehnologija bila potpuno nova i postupno smo je otkrivali, a danas je nešto normalno i sveprisutno.
Hrvoje: Postoje razlike. Bila je malo veća disciplina, profesori su imali više mogućnosti kažnjavanja. Razredi su bili puno veći, s po 35 ili čak 39 učenika. Bilo je teže držati disciplinu, ali svejedno profesori su to uspijevali. Nije bilo tehnologije, način komunikacije bio je drugačiji, više smo se družili u manjim skupinama nakon i za vrijeme škole.

Koliko se odnos učenika prema profesorima promijenio?
Ines: Sad su učenici puno više privrženi profesorima, stalo im je do njih. Kad dođu bivši učenici, grle sve profesore – odnos je puno opušteniji i bliži. U moje vrijeme bila je puno veća distanca.
Krisja: Danas su učenici možda malo otvoreniji te više surađuju međusobno i s profesorima.
Hrvoje: Bilo je više poštovanja prema profesorima.

Tko vam je od trenutnih profesora VII. predavao? Tko vam je od njih najviše ostao u sjećanju?
Ines: Razrednica Ivana Pivčević, ravnateljica Ivka Nevistić, Petar Paradžik, Diana Gregurić, Stanka Horvat, Duško Jaković. Dosta profesora otišlo je u mirovinu i došlo je do smjene generacija. Najviše mi je ostala u sjećanju Maja Gnjidić koja mi bila i mentorica kad sam počela raditi i koja mi je jako puno pomogla.
Krisja: Petar Paradžik, Lidija Dizdar, Tihana Arbanas, Ana Šiljeg Gilja, Dragana Ažić, Jadranka Miletić, Duško Jaković, Katarina Filković. Paradžik mi je najviše ostao u sjećanju jer je kao razrednik bio uz nas sve četiri godine, pratio nas i brinuo se o nama. A i mi smo njemu bili prvi razred kojem je bio razrednik. Dijelili smo s njim sve brige i lijepe trenutke tijekom četiri godine.
Hrvoje: Ravnateljica Ivka Nevistić, Lidija Guić bila mi je razrednica, Duško Jaković, Ivana Pivčević, Dragana Ažić. Uvijek sam preferirao glazbu i puno sam naučio o glazbi kod profesora Jakovića, to uvijek ističem. Iz likovnog isto tako, ali svi profesori bili su dobri.

Postoji li neki događaj, anegdota koja vam je posebno ostala u sjećanju iz perioda školovanja u Sedmoj?
Ines: S obzirom na to da smo bili dosta nestašan razred uvijek je bilo dogodovština i smijeha. Ne bih izdvajala neke određene anegdote kako ne bi sadašnji učenici dobili neke ideje. 😊
Krisja: Puno njih, ali ne znam koje su za javnost, ha ha. Na maturalcu smo se gubili po metrou u Barceloni, to je bilo uzbudljivo i neizvjesno. Zapravo, cijeli maturalac.
Hrvoje: Obično one anegdote koje ostaju u sjećanju one su kojih se profesori ne žele sjećati. Teško se sjetiti.

Jeste li u kontaktu s prijateljima iz srednje?
Krisja: Jesam, to su mi jedni od najbliskijih prijatelja u životu. Nas 10-ak u ekipi ostali smo u kontaktu od kraja srednje do sad.
Hrvoje: Čujemo se nešto malo preko fejsa, poruka i vidimo se na godišnjicama mature. Svi imamo svoje živote, pa to više nisu intenzivna druženja kao ranije. Nas je bilo 40 u razredu pa je bilo teže održati osjećaj zajedništva.
​
U kakvom vam je sjećanju ostao odlazak na maturalac?
Ines: U jako lijepom. To je bilo jedno lijepo, nezaboravno iskustvo, posebno nama jer naše generacije nisu išle na višednevne izlete do maturalca tako da smo maksimalno iskoristili to vrijeme. Išli smo u Prag i Krakow.
Krisja: Išli smo u Španjolsku i Francusku i to mi je jedno od najdražih sjećanja iz srednje škole. Zabavili smo se i jako zbližili kao razred.
​Hrvoje: Iši smo u Lloret de Mar i u Barcelonu. Išli smo busom u oba smjera. Dok se ide tamo, super je, ali na povratku svi su već lagano umorni. Preporučio bih svima povratak avionom, ako se može. Bilo je super upoznati znamenitosti Barcelone i Lloret de Mar. Današnjim generacijama nezamislivo je vidjeti se na hodniku i dogovoriti se da se sastanu za dva sata u nekom predjelu Barcelone i uopće se u međuvremenu ne vidjeti niti čuti i svejedno se uspjeti naći. A danas ako nemate WhatsApp, ne možete ništa.

Kakvi ste učenici bili?
Ines: Odlična. Nisam bila problematična niti pretjerano ambiciozna i nadobudna. Uspješno sam svladavala obveze.
Krisja: Čvrsta četvorka, tu i tamo sam prošla odličnim uspjehom. Nalazila sam ravnotežu između učenja i društvenog života. Nisam bila previše nabrijana na petice.
Hrvoje: Prolazio sam odličnim. Glazbeni mi je bio omiljeni predmet. Povijest mi je bila drugi najdraži predmet i shvatio sam da imam potencijala za razmišljanje o tome.

Je li Virtuoz i tada bio glavno okupljalište naših učenika?
Ines: Uuu, da. Virt je zakon! Bio je i ostao kultno okupljalište VII. gimnazije.
Krisja: Da, znali smo sve konobare. Iako, moja ekipa je radije išla u Mislav, današnji Silent caffe. Tamo je bilo mirnije, nisu išli svi živi tako da smo češće tamo provodili vrijeme - pogotovo pred kraj srednje škole.
Hrvoje: Izlazili smo u Mislav. Gdje je sad Plavo stablo, bila je jedna zalogajnica s pizzama i tu se mogla popiti kava. Išli smo i u Plavu pticu, oni su bili revolucionarni jer su bili jedni od prvih internet kafića.

Gdje ste izlazili?
Krisja: Ekipa s kojom sam se družila na početku bila je više fensi pa sam išla u Saloon i Roko, a kasnije sam dosta pohodila koncerte u Močvari, Boogaloou, Saxu i Tvornici. Purgeraj nam je bio omiljeno mjesto za izlazak u četvrtom razredu, tj. kasnije Rock klub Ribnjak te se to nastavilo i na faksu.
Hrvoje: U parkić.

Postoji li neki odjevni predmet koji je tada bio „in“ i nosili ste ga, a danas biste ga najradije spalili?
Ines: Ne jer se nisam nikada povodila za trendovima.
Krisja: To više mogu reći kad gledam neke outfite iz osnovne škole, ali u srednjoj sam se normalno odijevala, više neka alternativa. Možda uggsice. Danas mi nisu baš lijepe, ali ne bih ih spalila. (op. a. Očito samo mi imamo takve ideje.)
Hrvoje: Ne, to je bilo drugačije vrijeme, bez shopping centara, vrijeme grunge kulture kad su se mladi pokušavali obući što jeftinije tako da izgledaju kao pankeri, kad su nosili hlače koje su bile razderane jer su se same razderale, a ne zato što ih je netko kupio takve. Išli smo često na Hrelić. Bio je krug učenika koji su bili alternativni u svom izričaju, nosili šarene, ofarbane martensice. Ja sam imao zelene martensice koje sam ofarbao žutim sprejem.

Koliko su mladi tada pripadnost nekoj skupini (pankeri, metalci, šminkeri) izražavali načinom odijevanja? Pripadnika koje skupine je bilo najviše u Sedmoj?
Ines: Općenito jesu, ali u Sedmoj nema toliko te supkulturalne raznolikosti za razliku od susjedne Klasične. Većina se odijevala, kao i sada, casual, tinejdžerski, iako postoji jedna skupina šminkera koja je uvijek u Sedmoj.
Krisja: Puno više nego danas. Supkulture – pankeri, metalci – kao da su nestale. Sve ih je manje i manje, nema toliko individualizma i odskakanja u toj dobi. Našoj generaciji sve je dostupno, uvijek mogu doći do svega pa nema toliko ni podijeljenosti. U Sedmoj je bilo najviše šminkera. Ja sam bila neka alternativa.
Hrvoje: Neki su se izdvajali, ali to je bila manjina. To je tad bio dio mainstreama. Nirvana je bila popularna pa je teško razlučiti tko je stvarno bio panker, a tko pomodan. Ali u svakom razredu bilo je sigurno pet, šest, sedam učenika u tom điru.

Kakvu glazbu ste slušali?
Krisja: U mom razredu većina je slušala cajke, čija je popularnost tada počela, ali ja sam imala svoj đir. Slušala sam rock, soul, jazz i pop. Uglavnom strano. Od domaćih TBF, Pipse, Jinx i Elemental.
Hrvoje: Alternativni rock, stari rock, Beatlese i britpop. Sad sam ubacio elektronike, malo više jazza.
​
Jeste li se družili s učenicima susjednih gimnazija, Klasične koja dijeli naš turnus ili nekih drugih?
Ines: Ne baš pretjerano.
Krisja: U Klasičnoj sam imala nekoliko prijateljica iz osnovne, ali više sam se držala ekipe iz Sedme.
​Hrvoje: Slabo.

Je li postojao animozitet između tih škola? Načuli smo da su je znalo biti okrivljavanja drugih škola za uništeni inventar i slično.
Ines: Da, ali to su bile više nekakve mitske priče nego stvarnost. Ljudi koji su se družili s klasičarima i učenicima II. gimnazije druže se i danas, ali stereotipi prije postoje rade neke fore, da se nasmijemo, nego što potječu iz nekih istinitosti.
Krisja: Mi bismo se uvijek izvlačili na II. gimnaziju kada bismo napravili neku glupost. Njih bismo okrivljavali, ali više u šali. Kad sam počela raditi u II. gimnaziji, čula sam da su učenici II. to isto govorili za nas.
Hrvoje: Mislim da je bilo nešto u tom stilu, ali nikakve velike tenzije.

Pripadnici ste generacije „milenijalaca“, u koju spadaju osobe rođene između 1980. i 1995. godine. Zadnja ste generacija koja je jedan dio djetinjstva provela bez interneta i tehnologije, ali i odrasla zajedno s njima. Kako su tehnologija i internet utjecali na vaše odrastanje i u kakvom sjećanju vam je ostao period odrastanja bez njih?
Ines: Meni je drago da sam dio te generacije, u lijepom sjećanju mi je ostalo djetinjstvo. Odrastanje na taj način bilo je nekako puno mirnije, iako su se već tad počele pojavljivati društvene mreže. Ipak, nije bilo potrebe za stalnom dostupnošću, nismo imali potrebu odmah, npr. odgovoriti na mail ili poruku. Bilo je više privatnosti te nije bilo potrebe za tim. Zvali smo se na kućni telefon, razmjenjivali smo zadaće itd.
Krisja: Taj period u kojem tehnologije nije bilo ostao mi je u jako lijepom sjećanju. Nama je jači internet postao dostupan tek u srednjoj. Prije toga trebali smo čekati da netko prestane telefonirati i sl. Postojala je neka čar u odrastanju bez tehnologije, tj. bez toga da je sve dostupno u sekundi. Bilo je je više iščekivanja i više smo se veselili mnogo čemu. Npr. gledali smo MTV i čekali da puste pjesmu koju volimo, kupovali smo CD-e i sl. Društvene mreže općenito su kanal kroz koji može ući dosta toga lošega, može stvoriti nesigurnost i opterećenost mišljenjem drugih. Za nas koji smo prva generacija fejsa cijeli sklop koji donose društvene mreže bio je nešto dosta loše, pogotovo u tim godinama. No, ima tu i pozitivnih posljedica - olakšana komunikacija i lakše dijeljenje informacija.
Hrvoje: Mobiteli su se pojavili u 4. razredu, ali izrazita manjina ih je imala. U širu uporabu počeli su dolaziti 2000./2001. kada sam ja već maturirao. Danas je svakako praktičnije, mnogo toga lakše je obaviti, ali za mlađu osobu prednosti života bez interneta i mreža nadilaze prednosti interneta. Prije, kada se izlazilo, telefonski ste se dogovorili, pa se znalo dogoditi da netko kasni ili da ode na krivo mjesto nalaženja. Ti mladi su onda gledali uokolo i znali su uletavati ljudima koje ne poznaju i ispitivati ih jesu li vidjeli osobu s kojom se trebaju naći te se tako stvorila komunikacija koja se inače nikad ne bi dogodila. Supkulture, osjećaj zajedništva i povezivanja bilo je lakše stvoriti nego danas. Nije dobro što učenici mogu tako brzo doći do informacija jer nemaju sposobnost koncentracije. Prije, kada si tražio informacije po knjigama, kopao si k'o crv. Danas ćeš kliknuti, odmah dobiti mnogo informacija koje te mogu dekoncentrirati. Nisam ja loš s tehnologijom, ali mislim da je ona preizražena. Jedno je vještina, a drugo znanje. Lako je kliknuti, ali treba „znati.“

Koje online servise ste najviše koristili u srednjoj školi?
Ines: MSN i Facebook. Na Faceu smo imali razrednu grupu, ali tek u 4. razredu. To je bila preteča ovih grupa u kojima smo razmjenjivali bilježnice i dogovarali se tko će se javiti. To je jako bilo korisno. Osim toga, išli smo kopirati u kopiraonicu koja se nalazila kod Plavog stabla, ali više ne postoji. To je bilo jako skupo i fotokopije su bile loše, ali smo vjerojatno svoje mjesečne džeparce tamo ostavljali.
Krisja: Koristila sam samo MSN i Facebook. Pred kraj osnovne bili su jako popularni blogovi, dosta prijateljica ih je pisalo, no ja se nikad nisam htjela upustiti u to, ostala sam pri MSN-u koji se može usporediti s današnjim WhatsAppom.
Hrvoje: Nisam, to nije postojalo.

Koliko se taj razvoj odrazio na obrazovanje? Koliko vam je pomogao i mislite li da je danas učenicima lakše nego prije?
Ines: Učenici sad puno jednostavnije razmjenjuju informacije, lako dolaze do svih prezentacija koje im profesori puštaju na predavanjima, sve im je nadohvat ruke, dok prije nije bilo tako. Tehnologija omogućava lakšu dostupnost informacijama, ali je problem od tolike količine informacija odabrati što je bitno.
Krisja: Možda im je lakše, ali lakše ne znači nužno bolje. Tehnologija se danas često ne koristi na dobar način, pogotovo u tinejdžerskoj dobi i mi profesori moramo biti ti koji ćemo našim učenicima pokazati umjerenost u korištenju. Informacije su puno lakše dostupne, to je veliki plus. U srednjoj školi mi nismo toliko koristili tehnologiju, ali na faksu je bila neizbježna.
Hrvoje: Ljudima se teže koncentrirati na duže tekstove i sadržaje. Nekada je to vrijedilo za malu djecu. Učenicima je lakše doći do informacija i teže filtrirati bitno. Drugi to rade za njih pa im je s te strane lakše. Meni je tehnološki razvoj pomogao.
​
Koliko je drukčije bilo ići u Sedmu u vrijeme kada e-imenici nisu bili aktualni te nisu postojale WhatsApp grupe? Što je još bilo drugačije, što biste izdvojili?
Ines: Sad nema tog stresa od listanja i otvaranja te opasnosti da te netko zaliže i neizvjesnosti hoće li te otvoriti. Škola izgleda otprilike isto.
Krisja: Danas je normalno da su profesori jako dostupni učenicima, za razliku od vremena kad sam ja išla u srednju. Ta dostupnost može biti i dobra i loša. Stvara se bolji odnos učenika i profesora, miče se negativan jaz, ali treba se postaviti neka granica. Roditelji danas mogu sve odmah vidjeti u imenicima, što stvara stres kod učenika. Također, profesori više ne mogu lupati imenicima o stol. Ne možeš lupiti laptopom baš o stol.
​Hrvoje: Mogao si prešutjeti roditeljima lošu ocjenu prije vikenda kojem si se veselio. Manje virtualnih grupa s većim brojem ljudi značilo je više stvarnog druženja s manjim brojem ljudi.

Postoje razne predodžbe o vašoj generaciji. Neki kažu da su narcisoidni i razmaženi, drugi slave njihovo poznavanje tehnologije, a treći ističu njihovu liberalnost. Koje su po vama prednosti, a koji nedostaci vaše generacije?
Ines: Mislim da je svatko individualan i različit, iako znam da postoje te podjele s obzirom na stupanj razvitka tehnologije. Ne pronalazim se baš previše. Da, prednost je što smo imali odrastanje bez tolike izloženosti tehnologiji; kako smo mi odrastali tako se razvijala tehnologija, ne bježimo od toga niti smo u strahu od nje. Osim toga, ja ne bih mogla toliko generalizirati.
Krisja: Nisam upoznata s tim. Ne bih rekla ništa specifično za našu generaciju osim da smo imali pola djetinjstva bez tehnologije i upali smo u to. Ne mogu se svrstati u tu generaciju milenijalaca.
Hrvoje: Prednost je to što smo u djetinjstvu i mladosti bili prisiljeni koristiti tradicionalne oblike komunikacije, što nas je oblikovalo. Pogrešno je pretpostaviti da smo narcisoidni, prije bih to primijenio na nove generacije koje slijede jer u toj neposrednoj komunikaciji imaš veću mogućnost empatije. Današnje generacije opsjednute su izražavanjem mišljenja i farbanjem svog mišljenja emotikonima. Još jedna prednost moje generacije u tome je što je imala iskustvo i zajedništvo. Upravo smo bili izašli iz Domovinskog rata i postojao je jedan veliki optimizam i vjera da se nešto može postići. Danas je to razmrvljeno na tisuću komadića. Tada su ljudi bili u stanju izaći na cestu ako su osjećali nezadovoljstvo, danas ljudi nezadovoljstvo izražavaju na društvenim mrežama, ispušu svoj bijes tamo, ali nikoga nema na cesti i ništa se ne mijenja.

Mnogi mladi ne pokazuju velik interes za politiku, čemu svjedoči niska izlaznost na izbore te činjenica da ima malo utjecajnih mladih političara. Što mislite da je razlog tome? Jesu li mladi razočarani u politiku?
Ines: Ne mislim da su toliko razočarani, koliko je problem u tome što se kroz obrazovni sustav mladi uopće ne upoznaju s politikom. Nekoliko sati politike i gospodarstva u 4. srednje i građanskog odgoja na satu razrednika nije dovoljno da se mlade sustavno i na vrijeme educira o politici. To dovodi do toga da uče samo putem medija ili društvenih mreža te u roditeljskom domu. No, politika općenito nije posvećena mladima, osim u nekom populističkom smislu, tipa Pernar. Uz to, takva je politička situacija da političari ne pružaju nikakav pozitivan primjer mladima. Nemaju priliku ni sami se razočarati jer im se u medijima servira određena slika koja im nije zanimljiva i ne uči ih se na pravilan način. Dosta mladih smatra se nekompetentnima u tom području, misle da se ne razumiju dovoljno i zato ne izlaze na izbore. Ili misle da ništa ne mogu promijeniti.
Krisja: Mislim da se interes za politiku i općenito osviještenost o problemima razvija tek kasnije kada mladi ipak malo sazriju. Mislim da mladi jesu razočarani u politiku, što je možda jedan od razloga niske izlaznosti na izbore. Rijetki su zainteresirani za glasovanje.
Hrvoje: Mladi nikada nisu bili zainteresirani za izbore, to je oduvijek tako; nikoga to ne zanima pretjerano. U mojoj generaciji bila je drugačija situacija. Hrvatska je tek bila stvorena, predsjednik Tuđman bio je na vlasti, koji je bio omiljen, nije bilo nekakve svađe.
​
S druge strane, milenijalci su podosta „glasni“ na društvenim mrežama. Često gorljivo zalažu svoje stavove u komentarima ispod članaka na portalima te u raznim Facebook grupama. Kako komentirate tu pojavu?
Ines: Užasno! Na stranu trolovi, koji osmišljeno provociraju s lažnih profila, no danas apsolutno svatko ima pravo glasa i pravo izraziti mišljenje, što je štetno u nekim situacijama - pogotovo što se tiče aktualnih tema nošenja maski i cijepljenja. Problem je kad se nađu oni koji to smatraju pouzdanim informacijama. No, ne treba generalizirati, voljela bih vidjeti neku statistiku, tko najviše komentira s obzirom na dob. Ja ne komentiram, nemam potrebu nepoznatim ljudima izražavati svoje mišljenje. To je jedan od nedostataka digitalnog svijeta, lakovjerni ljudi koji vjeruju nepouzdanim informacijama. Ljudska potreba je izraziti svoje mišljenje, no bitno je tko uopće komentira. Najglasniji su ekstremi, koji svojim stavovima onda potpiruju vatru u suprotnom taboru, pa se dobiva dojam da je to većina.
Krisja: Nemam poseban komentar na tu pojavu, ne bavim se čitanjem komentara ispod članaka i u raznim Facebook grupama jer smatram to gubljenjem vremena.
​Hrvoje: Ne mislim da su po tome specifični.

Kakvi su vaši stavovi o kulturi social networkinga? Pratite li neke influencere? Mislite li da su mladi previše opsjednuti društvenim mrežama, „statusom“, popularnošću, željom za lajkovima?
Ines: Ne pratim na Youtubeu. Na Instagramu pratim modne, kulinarske i profile koji se bave dizajnom interijera. Danas se influenceri često negativno prikazuju, ali to je posao novog svijeta koji ne krtiziram. Svakako imaju publiku. Koliko bi neki sadržaji trebali biti dostupni mladima i u kojoj dobi bi im se trebao dopustiti pristup društvenim mrežama, druga je priča. Mladi nisu previše opsjednuti i ne bismo ih trebali previše kritizirati jer odrastaju u takvom svijetu koji ne mogu izbjeći. Ima mladih koji se jako vole fotografirati, no u dosta njih postoji otpor te jako čuvaju privatnost. Oni jesu možda previše vremenski na mrežama i mobitelu, ali to su drugi svijet i okolnosti.
Krisja: Nemam neko prepozitivno mišljenje o navedenoj kulturi i ne pratim nikakve influencere. Ove godine maknula sam se s društvenih mreža. Toplo bih svima preporučila da učine isto.
Hrvoje: Ne pratim influencere, kultura social networkinga apstraktan mi je koncept. Mislim da jesu previše opsjednuti.

Zbog dostupnosti informacija i olakšanih načina putovanja više nije toliki problem pronaći neke obrazovne mogućnosti ili posao u drugoj zemlji. Jeste li ikada bili na nekoj razmjeni? Jeste li razmišljali o preseljenju u inozemstvo?
Ines: Nisam jer imam specifičan posao, tj. predmet koji predajem pa bi mi se znatno smanjile šanse za zaposlenjem.
Krisja: Nažalost, nisam nikad bila na nekoj razmjeni, ali u planu mi je u budućnosti u sklopu Erasmus projekata profesionalno se usavršavati u inozemstvu. Nisam razmišljala o preseljenju u inozemstvo jer mislim da bi mi se bilo teško odvojiti od mog rodnog grada, obitelji i prijatelja.
Hrvoje: Nisam bio, tada mi to nije bilo privlačno, bilo mi je dobro tu gdje jesam. Razmišljao sam da idem van, ali stvari su se drugačije posložile. Sada nemam nekakav pozitivan stav prema odlasku van.

Primjećujete li kod sebe ikada FOMO (Fear of missing out) dok pregledavate društvene mreže?
Ines: Možda nekad, ali mislim da se svi ponekad tako osjećamo. Društvene mreže mogu te potaknuti da pomisliš da ne živiš punim plućima, ne jedeš u dovoljno fensi restoranima, ne nosiš dovoljno skupu odjeću“, ali se uvijek prisjetim da jesam sretna sa svojim životom.
Krisja: Ne, zato što nisam na društvenim mrežama, tako da bih opet svima preporučila isto.
Hrvoje: U ovom smislu ne. Jedini fear of missing out osjećam prema stvarnosti koju možda propuštam zbog virtualne magle.
​
Što mislite koji su izazovi „generacije z“ (rođeni između 1995. i 2010.) koja se rodila u potpuno digitaliziranom i neprestano povezanom svijetu s kojima se vi niste susreli?
Ines: Upravo to što se ne mogu odmaknuti od društvenih mreža i ne mogu naći vremena za sebe. Neprestana povezanost stvara privid da smo svi povezani, a s druge strane svi smo otuđeni. Tehnologija utječe na razvoj mozga u mladih, nemaju puno koncentracije.
Krisja: Mislim da imaju jako puno izazova, a jedan od problema jest da ih nisu svjesni. Ta je generacija ostala zakinuta za čar iščekivanja pošto im je sve nadohvat ruke, dostupno u tren oka. Samim time dolazi do toga da manje cijene i poštuju neke stvari - nisu dobili priliku da steknu poštovanje prema njima.
Hrvoje: Mogu govoriti o nekakvom svjetonazorskom izazovu. Vaš će biti u tome da ograničite tu svoju narcisoidnost i da tradicionalne vrijednosti dobiju na važnosti. Ako nemaš uporište u nekim tradicionalnim vrijednostima, dođete do situacije da svi vaši postupci mogu biti opravdani i relativizirani i onda se više ne ponašaš kao čovjek. Čovjek nije samo kosti i mišići, čovjek je ideja, put.
​
Elena Miklečić i Marija Novokmet
Fotografije: arhiva novinarske grupe
Ilustracija: Lana Miličević

Jelena Miholjević poznata je kazališna, televizijska i filmska glumica. Popis serija, filmova i predstava u kojima je glumila impresivan je, ali mnogima je možda najpoznatija iz serija “Crno-bijeli svijet” te “Luda kuća.” Neki naši učenici vidjeli su je i u predstavi “Gospođa Bovary”, napravljenoj prema predlošku svima znanog lektirnog djela. Diplomirala je glumu na Akademiji dramskih umjetnosti 1992., a prije toga pohađala je našu Sedmu, tada znanu kao Centar za kulturu

Kako Vam se svidjelo školovanje u našoj Sedmoj, tadašnjem Centru za kulturu?
U svakom pogledu to je jedno od najljepših razdoblja mog života. Bila je to potpuno posebna škola. Sjećam je se s velikom ljubavlju i nostalgijom. Profesori su bili osebujni i prekrasni, doista su nas formirali, usmjeravali i vodili. Čim bi netko od učenika imao kakvu kreativnu ideju - predstava, fotografiranje, pisanje… svi bi skočili da pomognu u realizaciji. Bilo je veselo, svaku učionicu oslikali smo šarenim crtežima, u kantini se puštala dobra glazba, dečki su se šminkali, moda je bila ludo zabavna.

Što najviše pamtite iz tih dana?
Prijateljstvo i smijeh. Bila je to škola koja nas nije plašila i sputavala. Ako si vrijedno učio, dobio si odličan. Ako si bio pomalo lijen, došao bi nekako do vrlo dobrog. Ja sam jako voljela učiti, ali mi se svidjelo što sam uz nastavu stizala i na razne slobodne aktivnosti. Već tada znala sam da ću ići na prijamni na Akademiju dramskih umjetnosti i bilo mi je važno pohađati satove plesa i pjevanja, gledati filmove i predstave i uz svoju školicu sve sam stizala.

Kakva ste bili učenica?
​Bila sam odlična. Bolja u društvenim nego u prirodnim predmetima. Uvijek sam puno čitala i uživala u tome. Dosta sam se bojala matematike, tako je i ostalo.

Govoreći o Belgiji, ljudi obično pomisle na Bruxelles ili Antwerpen. Zbog toga želim skrenuti pažnju na grad koji s njima čini takozvani „zlatni trokut“. Gent je treći grad po veličini u Belgiji, smješten u Flandriji u kojoj Flamanci govore nizozemskim jezikom. Ima velik potencijal i nudi puno toga, ali nažalost još uvijek nije prepoznat kao turistička destinacija.

Arhitekturom podsjeća na Amsterdam iako je puno manji pa se cijeli grad može obići u dan-dva. Srednjovjekovne ulice i visoki tornjevi pričaju priče o slavnoj prošlosti kada je Gent bio drugi po veličini grad u Europi, odmah nakon Pariza. Željezničkim linijama dobro je povezan s ostalim europskim gradovima pa se tako do Bruxellesa može doći za četrdesetak minuta.

Grad se prepoznaje po brojnim crkvama. Katedrala sv. Bava, crkva sv. Nikole, gotička crkva sv. Mihaela, smještena pored istoimenog mosta, samo su neke od njih. Kroz grad protječe rijeka Lys čije obale povezuje spomenuti most, a s njega se pruža predivan pogled na sve crkve, ali i na najljepše šetalište kraj vode Graslei. Grad se može razgledati pješice, no poseban je doživljaj to učiniti brodom.

Poznata je i ulična umjetnost pa se gotovo na svakom uglu mogu vidjeti grafiti, a osim toga autentičan čar gradu daju umjetnička svjetla koja se reflektiraju od rijeke. Svi oni koji vole prirodu uživat će u parku Citadel u koji se ulazi kroz stijene, a u kojemu se nalazi prekrasan ružičnjak. Također je zanimljiv i botanički vrt u kojem je više od deset tisuća biljaka, a ulaz je besplatan.

Što se tiče hrane, svakako treba kušati vafle i pivo koje se može naći u bezbroj varijacija, pa čak i s okusom jabuke ili maline. Planirate li kupovati, nudi se velik izbor odjeće i trgovina koje možete naći i u drugim europskim gradovima, ali i puno domaćih brendova.

Gent je mali, miran grad koji će vas očarati svojom ljepotom, bogatom kulturom, ukusnom hranom i ljubaznim stanovnicima pa ga svakako vrijedi uvrstiti na listu budućih putovanja, pogotovo ako ste već posjetili puno mjesta ili želite izbjeći gužve u većim gradovima.
 
Tekst i crtež: Ana Marija Đidara, 2.c

Karla Karađole, 3.a, svestrana je sportašica koja uspješno balansira između svladavanja zahtjevnog školskog gradiva te napornih treninga i natjecanja. Otkrila nam je više o sebi i svojim sportskim uspjesima
 
Bavim se skijanjem i atletikom, a kao dijete bavila sam se i gimnastikom. Intenzivno treniram skijanje od svoje šeste godine. Odrasla sam u skijaškoj obitelji - baka s očeve strane bila je strastvena skijašica, dok je nono s majčine strane bio direktor Zagrebačkog skijaškog saveza. Moji roditelji aktivni su skijaši te su mojeg brata i mene postavili na skije dok smo bili jako mali. Iako sam proskijala uz mamu, natjecateljski duh i velika ljubav prema tom sportu potječe od tate koji je i danas moj skijaški trener.

Prvi internacionalni uspjeh postigla sam kao šestogodišnjakinja u Italiji pobijedivši u konkurenciji od stotinjak djevojčica. Osim u Hrvatskoj, vozila sam trke u Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Austriji, Italiji i Francuskoj. Bila sam prvakinja Zagreba i Hrvatske te sam skijala s dječjom reprezentacijom u Bosni i Hercegovini gdje sam dva puta osvojila drugo mjesto. Ipak, najljepše putovanje s reprezentacijom bilo mi je u Val d’Isère u Francuskoj. Iako mi je bilo teško uskladiti brojna putovanja na skijanje sa zahtjevnim školskim gradivom, uz puno razumijevanja razrednice, profesorice Marije Abdić i odobrenje ravnateljice naše škole, sve sam uspjela stići.

Idol mi je poznata skijašica Lindsey Vonn, a navijam za svoju prijateljicu Zrinku Ljutić, sjajnu skijašicu i buduću svjetsku prvakinju s kojom sam kao djevojčica često stajala na postolju.
Osim skijanja, volim igrati odbojku i gledati nogomet. Pratim većinu sportskih natjecanja, skijaške utrke pod obvezno, a ne propuštam nogomet i košarku.

Što se tiče daljnjih planova, još uvijek ne znam koji bih fakultet upisala. Znam da bih se htjela baviti nekim poslom koji ću voljeti i koji će mi ostaviti dovoljno slobodnog vremena za skijanje.

Karla Karađole, 3.a
Fotografije: privatna arhiva
​