​Predstavljamo profesoricu kemije koja je već dulje vrijeme na zamjeni, Teu Ređep. Podrijetlom je iz Đurđevca, fakultet je završila u Zagrebu, a prije Sedme radila je u još jednoj školi. Saznajte više u nastavku...

Opišite nam kako je tekao Vaš obrazovni put.
Osnovnu školu i gimnaziju završila sam u Đurđevcu. Upisala sam Prirodoslovno-matematički fakultet – nastavnički smjer biologije i kemije te diplomirala 2017. godine.

U kakvom su Vam sjećanju srednjoškolski dani?
To su bili najljepši dani jer su tada brige bile manje nego na faksu. Pamtit ću ih po druženjima s prijateljima i svakakvim anegdotama iz škole.
​
Koji su vam bili omiljeni predmeti?
​Kemija i biologija. Ako izostavim predmete koje predajem, onda bi to bila fizika.

Primjećujete li razlike između vaše generacije i današnje?
Danas ima sve više grupica u razredima. Ima malo jako složnih razreda. Grupiranje i tračanje dovelo je do psihičkih poremećaja kod učenika, što je češći slučaj nego u mojoj generaciji. Dolazi do toga da učenici uzimaju k srcu ocjene više nego prije. Prije je svaka ocjena bila bitna, nosila je određenu težinu i to se prihvaćalo, dok se danas ne prihvaćaju druge ocjene osim petica.

Jeste li oduvijek znali da želite studirati kemiju?
Ta ljubav dogodila se još u 8. razredu. Profesorica kemije zaslužna je za to što sam zavoljela kemiju. Otada sam znala da želim biti profesorica kemije, a u 4. razredu gimnazije odlučila sam da ću upisati i biologiju da imam više opcija kod zaposlenja.

Što vam se najviše, a što najmanje sviđa u poslu profesorice kemije?​To je posao koji sam izabrala i bio mi je prvi izbor. Važno je da voliš svoj posao. Ima lijepih i loših dana. Najljepše je kada ostvariš normalnu i lijepu komunikaciju s učenicima, to je važno kako bismo surađivali. Najmanje mi se sviđa ocjenjivanje.

Kako ste se složili s ostalim profesorima?
Dobro, lijepo surađujemo u zbornici.

Otkrijte nam nešto što većina ne zna ili krivo pretpostavlja o zanimanju profesora!
Većina misli da profesori rade samo onoliko koliko su u školi, a ne znaju da oni rade i doma, da moraju sve pripremiti za sat, napraviti prezentacije, osmisliti zadatke. Ljudi misle da je to lagan posao i da bi ga mogao bilo tko odraditi. Učenicima je čudno vidjeti profesora u uobičajenim situacijama van škole, npr. u dućanu. Ne razmišljaju o tome da su i profesori ljudi koji imaju vlastiti život, da im škola nije cijeli život. Još bi se moglo navesti krivih pretpostavki, ali mislim da su ovo najčešće.

Čime se bavite u slobodno vrijeme?
Rolam se, volim putovati i kuhati, posebno peći kolače.

Što čini dobrog profesora?
Dosljednost, pravednost, empatija, komunikativnost.

Što savjetujete mladima koji razmišljaju da postanu profesori?
Neka se prisjete svojih učeničkih dana i ponašanja prema profesorima te razmisle što im se sviđalo kod njih, a što ne. Upravo na usporedbi svojih profesora i sebe mogu naučiti kako se postaviti i komunicirati s učenicima, tj. kako ne činiti greške za koje smatraju da su ih njihovi profesori radili.

Adrian Vukelja, 3.b
Fotografija: privatna arhiva

​Zašto je naša nova profesorica likovne umjetnosti Krisja Štulić mnogima u našoj školi već poznato lice? Koji joj je najdraži dio posla? Što je u životu čini sretnom? Otkrijte odgovore na ova i mnoga druga pitanja u tekstu nastalom nakon kratkog online dopisništva

Naša profesorica Krisja Štulić pohađala je srednju školu u kojoj danas i predaje. Kao dijete htjela je biti slikarica, no rad u školi ispunjava je i čini sretnom. Srednjoškolski dani ostali su joj u lijepom sjećanju te zadnja dva razreda pamti kao jedno od najsretniji razdoblja. Nakon završetka Sedme gimnazije upisala je povijest umjetnosti i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tijekom zadnjih godina na fakultetu odlučila je da želi raditi kao profesorica likovne umjetnosti. Prije nego što je počela raditi u našoj školi radila je u II. i XVIII. gimnaziji. Trenutno predaje u IX. i VII. gimnaziji, a da ne predaje u školama vjerojatno bi se profesionalno bavila fotografijom.

Profesorica je u našoj školi radila kao pripravnica školske godine 2017./2018., a i prije rada pohađala je školu kao učenica pa se na prvi radni dan osjećala kao doma. Velik dio kolega profesora poznaje otprije, a neki od njih čak su joj i predavali.
Smatra da joj je petak popodne najstresniji dio posla, kada predaje zadnji sat. Najdraži dio posla joj je opuštena komunikacija s učenicima. Voli provođenje kreativnih radova jer vidi učenike kako uživaju u njima, a znaju se otkriti i novi skriveni talenti.
U životu profesoricu čine sretnom obitelj i prijatelji te rad s učenicima u školi. Jako voli kvalitetne koncerte i dobru glazbu, putovanja, šetnje centrom grada, odlaske u prirodu, ljeto i umjetnost. Najveći san joj je živjeti smislen i ispunjen život. U slobodno vrijeme voli čitati, crtati, fotografirati i svirati gitaru. Profesorica smatra da se njen dosadašnji život odvijao točno kako je trebao, no žao joj je što u srednjoškolskim i studentskim danima nije posvetila više vremena razvijanju kreativnosti i čitanju.
Da bi postao odličan profesor, treba raditi na sebi i pokušati prepoznati greške te učiti iz njih, a najbitnije, treba imati razumijevanja za učenike. Rastanak s učenicima iz prijašnjih škola ostao joj je u najljepšim uspomenama. Pamti da su joj govorili kako će im nedostajati i kako ih je zainteresirala za umjetnost. Neki su joj poklonili razglednice, crteže, pisma… Sve uspomene čuva, a ponekad kada naiđe na njih dobije još više motivacije da nastavi biti dobra profesorica.

Jurica Jamić, 1.c
Fotografija: privatna arhiva
​

Zanimalo nas je kako se nova profesorica latinskog jezika Katarina Kukolja snašla u našoj gimnaziji, što ju je privuklo latinskom jeziku i zanimanju profesora te tko su joj najveći uzori. Saznali smo mnogo više od toga…
​
Koju srednju školu ste pohađali?
Upisala sam se u Centar za kulturu “Natko Nodilo” u Splitu. Tako se zvala moja škola koja je u školskoj godini 1990./1991. u skladu s društvenim promjenama u Hrvatskoj donijela i promjene u školstvu. Centru  “Natko Nodilo” vraćeno je staro ime i ponovo je postao gimnazija. Od tada je škola dobila naziv I. gimnazija i imala je dva klasična i četiri jezična odjeljenja. Ja sam bila u jezičnom razredu s još 35 kolega. Bili su to veliki razredi i imam divne uspomene iz tog vremena.

Zašto ste se odlučili posvetiti baš latinskom jeziku?
Moja prva ljubav oduvijek je bio francuski jezik koji sam također studirala, a latinski  jezik došao je spontano, mojom stalnom znatiželjom za istraživanjem i učenjem jezika. Bogata antička povijest moga grada, svakodnevno koračanje kamenim ulicama  s kraja 3. stoljeća bilo je zaista nadahnuće i logičan nastavak u proučavanje i učenje latinskog jezika.
​
Što mislite o programu latinskog jezika u srednjim školama?
Tijekom dvogodišnjeg učenja u gimnaziji  učenici  mogu steći osnovna znanja latinskog jezika, usavršiti analizu i sintezu, razviti ljubav prema jeziku i antičkoj kulturi, biti potaknuti na dalje istraživanje, spoznati kulturno-civilizacijski identitet i još  puno toga. Bila bih sretnija da su nam na raspolaganju za to tri sata tjedno , ali za to nema prostora.

​Jeste li oduvijek željeli baviti se ovim poslom?
Oduvijek sam htjela raditi u školi i smatram se sretnom osobom jer radim posao koji volim. Upisala sam studij francuskog i latinskog jezika na Filozoskom fakultetu u Zadru. Bile su to ratne godine i studiranje nije bilo nimalo lako . Nikad neću zaboraviti dan odlaska na prijamni ispit kad samo mama i ja stajale na autobusnoj stanici, a u neposrednoj blizini Zadra čulo se pucanje i padanje granata. Zamislite, prijamni ispit ipak je bio održan!

Što Vas čini sretnom?
Sretnom me čini moja obitelj i bavljenje poslom koji volim, sunce, more, miris jutarnje kave…

Što Vam je u poslu najdraže?
Svaki put kada vidim da sam pobudila interes učenika  za učenjem, kada rado  i energično radimo i prevodimo tekstove, ja odem s posla sretna i puna energije za nastavak dana. Osjećam se  ispunjeno i vidim rezultate i svrhu svoga rada. Prenošenje znanja za mene je predivan osjećaj. Posebno sam ponosna na svoje učenike koji su se odlučili za studij francuskog ili latinskog jezika  i  danas su moji kolege, rade u Parizu, u ambasadama…

Tko Vam je najveći uzor?
Latinski jezik upisala sam zahvaljujući svojoj dragoj profesorici Inge Šegvić Belamarić koja je zbog toga i moj uzor. Ona je uvijek nadahnuto govorila i vječno nas inspirirala, donosila nam zanimljive tekstove, prepričavala priče iz antičke mitologije i vodila nas na terensku nastavu u Salonu i u šetnju Dioklecijanovom palačom. Uvijek smo joj se mogli obratiti sa svojim problemima i bila je zainteresirana da nam pomogne. Uživam i u dokumetarcima i knjigama profesorice Mary Beard sa Sveučilišta  Cambridge koja je za zasluge na polju klasika 2018. godine imenovana Damom Zapovjednicom Britanskog Carstva.

Koji je Vaš najveći san?
Profesionalno, moj najveći san je raditi i dalje ovaj posao i usavršavati se u prenošenju znanja. Volim sanjati o tome da smo bogatije društvo i da imamo više prilika i vremena za terenske nastave po cijeloj Hrvatskoj i susjednoj Italiji te proučavanje bogate antičke baštine.

Što Vas inspirira da nastavite napredovati?
Osjećam se dužnom napredovati zbog svojih učenika i na vlastitom primjeru pokazati im da čovjek cijeli život uči i razvija se. U svijetu koji se neprestano mijenja  nastavnik je dužan razmišljati o novim metodama poučavanja, pogotovo u nastavi klasičnih jezika koje na taj način oživljujemo i dajemo im više na važnosti jer su temelj europske civilizacije.

Je li Vam ovo prvi učiteljski posao? Gdje ste prije radili?
Ovo nije moj prvi posao. Radim već dvadeset godina u Srednjoj školi Vrbovec gdje i danas imam većinu satnice , a u Vašoj školi predajem u 1. i 2. a razredu.

Čemu Vas je rad u školi naučio i čemu Vas još uvijek uči?
Naučio me većem razumijevanju i  strpljenju. Svaki dan učim kako od svojih kolega, tako i od učenika.

Imate li više odgovornosti ili obveza na radnom mjestu?
Mislim da je moja odgovornost kao nastavnika jako velika  jer svoj posao shvaćam jako ozbiljno, a nagomilavanje obaveza, po mojem mišljenju, ne  može donijeti   sa sobom kvalitetu koju ja od sebe očekujem.

Kako biste se opisali kao osobu?
Tolerantna i uporna.

Mislite li da je gore doživjeti neuspjeh ili nikada ne pokušati?
Nije nizašto poslovica: “Quod nocet, saepe  docet.” Što škodi, često poučava. Smatram da uvijek treba pokušati, a greške i neuspjeh dio su života i svima se događaju. Ne treba se zbog toga stidjeti, već shvatiti to kao priliku za rast.

A bojite li se neuspjeha?
Po meni je ljudski malo se bojati jer to znači da preuzimamo odgovornost i rizik, ali ne bi trebalo dopustiti da nas taj strah koči.

Jeste li ga ikad doživjeli i kako je to utjecalo na Vas?
Kao svoj neuspjeh mogu navesti godinama neuspješno dobivanje radnog mjesta u nekoj školi u Zagrebu. S obzirom na to da stanujem u Zagrebu i svakodnevno putujem u školu u Vrbovec , radno mjesto u Zagrebu uvelike bi mi dalo više slobodnog vremena za druge aktivnosti. Međutim, držim se opet jedne latinske poslovice: “Patientia omnia est.”  Strpljenje je sve. I evo, tu sam, bila sam strpljiva…

Kakav Vam je bio prvi dan u VII. gimnaziji?
Svaku jesen prvi dan nastave dočekam s veseljem. Prvi put pred svakim razredom osjećam pozitivno  uzbuđenje jer upoznajem nova lica i buduće velike ljude pa je tako bilo i u Vašoj školi.

U kakvim ste odnosima s drugim profesorima? Slažete li se?
Atmosfera u zbornici jako je ugodna i čast mi je biti dio nastavničkog tima. Nažalost, samo jedan dan u tjednu sam u školi pa nemamo više prilika za druženje.

Kako usklađujete privatni s poslovnim životom?
Uspijevam, ali nije lako. Moja obitelj najvažnija mi je u životu, a danas je teško odvojiti slobodno vrijeme za kvalitetno druženje s njima.

Kako provodite slobodno vrijeme?
S obitelji i prijateljima, u kuhanju, čitanju,  šetnji, izletima, planinarenjima…

Koji savjet biste dali onima koji se jednog dana planiraju, baš kao i Vi, posvetiti učenju stranog jezika i prenositi svoje znanje na učenike?
Ako se mislite baviti ovim poslom, radite to od srca. Nema ljepšeg osjećaja nego čuti kako netko razgovara na stranom jeziku, a to je naučio zahvaljujući vama.  Ovo je poziv, ne zanimanje i treba mu  pristupiti jako odgovorno jer oblikujemo i utječemo na mlade ljude koje treba ohrabriti na njihovom životnom putu.
​
Dora Cerjak, 1.b
​Fotografija: privatna arhiva
​

​Profesorica tjelesne i zdravstvene kulture Jelena Adamović podijelila je s nama svoja iskustva, razmišljanja i još štošta drugo…

Kako ste se odlučili za smjer profesorice tjelesne i zdravstvene kulture?
Sve je počelo na početku 5. razreda osnovne škole kada sam željela biti medicinska sestra. Tada sam završila nakratko u bolnici na Šalati pa mi se jako svidio posao medicinskih sestara. Tako sam kasnije i upisala Školu za medicinske sestre. Nakon 2. razreda srednje škole shvatila sam da je moje pravo i buduće zanimanje ipak profesorica tjelesne i zdravstvene kulture. Odjednom se sve poklopilo, moja ljubav prema TZK-u, bavljenje različitim sportskim aktivnostima, neka sportska priznanja te odlične preporuke fakulteta iz prve ruke.  Sve je bilo kristalno jasno! Od tada su moje misli bile usmjerene samo na to kako ću što bolje proći na prijamnom te upisati Kineziološki fakultet u Zagrebu, što sam na kraju i uspjela uz 18. mjesto na prijamnoj listi te ga i završila. Postoji izreka koja kaže da kad nekad nešto jako želimo, cijeli svemir okrene se samo kako bi nam se to ostvarilo. Tako je tada bilo i sa mnom. :) 

​Što Vas u poslu čini sretnom?
Volim kreativnost učenika u rješavanju problemskih zadatka, što zna biti jako simpatično i smiješno. Uvijek me zadivljuje koliko smo svi različiti i kako svatko može imati različite ideje da postigne isti cilj. Pozitivne reakcije na moje sadržaje na satu uvijek me čine sretnom i ispunjenom.

​Koji Vam je  dio posla najdraži?
Kad pomognem nekom učeniku da napravi nešto za što prije nije vjerovao da može.

Kako odlučujete što će se i kada raditi na satu?
Na početku godine napravim plan i program s nastavnim temama i odredim otprilike u kojem mjesecu ću ih provoditi. To naravno ovisi i o vremenskim uvjetima ako se izvode isključivo na igralištu, ali i o prostoru i materijalnim uvjetima, kao što su rekviziti, dvorana, sprave.

Tko Vam je najveći uzor?
Trenutno su mi uzori moji tjelesnjaci s kojima radim - profesorica Diana Gregurić i profesor Petar Paradžik. Svatko ima drugačiji način rada, ali oboje su divni i stručni ljudi koji odlično rade s učenicima.

Koji je Vaš najveći san?
Moj najveći san bio je zaposliti se u VII. gimnaziji i raditi na puno radno vrijeme na jednoj lokaciji.

Što Vas inspirira da nastavite napredovati?
Naš posao je da svakodnevno radimo na sebi, istražujemo nešto novo, modernije, zanimljivije novim generacijama. Težimo biti bolji danas nego što smo bili jučer.

Je li Vam ovo prvi učiteljski posao? Gdje ste prije radili?
Praksu u školi imam već sedam godina. Radila sam u jednoj gimnaziji u Novom Zagrebu te sam bila na zamjeni u jednoj strukovnoj školi. To je što se tiče rada u školi.

Čemu Vas je rad u školi naučio i čemu Vas još uvijek uči?
Svaki dan naučim nešto novo, ali nekako je za rad u školi najbitnije biti dosljedan u postavljenim pravilima predmeta.

Koje su glavne odgovornosti i obveze Vašeg radnog mjesta?
Naša najveća odgovornost je smanjiti mogućnost ozljede na minimum, pogotovo prilikom izvođenja nekih gimnastičkih elemenata u kojima je jako bitna asistencija ili zaštita strunjačama.

Kako biste se opisali kao osobu?
Jednostavna, vesela i empatična.

Mislite li da je gore doživjeti neuspjeh ili nikada ne pokušati?
Nikada ne pokušati!

A bojite li se neuspjeha?
Uglavnom su mi odvažnosti da krenem u borbu s takvim strahom donijele prekretnice u životu i to na bolje.

Jeste li ga ikad doživjeli i kako je to utjecalo na Vas?
Ako ih je i bilo, probala sam naći način pretvoriti ih u uspjeh.

Kakav Vam je bio prvi dan u VII. gimnaziji?
Super! To je bilo prošle godine. Sjećam se da sam se tada još prilagođavala i pokušavala pohvatati organizaciju rada po dvoranama s kolegama.

U kakvim ste odnosima s drugim profesorima? Slažete li se?
Od prve sjednice ostala sam iznenađena koliko je pozitivna vibra u zbornici. Od samog starta s puno profesora razgovaram kao da ih znam cijeli život. Posebno mi se sviđa što je većina njih uvijek spremna pomoći, utješiti te, reći toplu riječ…

Što očekujete od učenika i kakvom Vam se čini naša generacija?
Vaša generacija je divna - toliko mladih, pristojnih, marljivih, vrijednih i ustrajnih ljudi nisam vidjela na jednom mjestu. Uživancija je raditi s takvim učenicima, tako da očekujem da ćete takvi i ostati.

Kako usklađujete privatni s poslovnim životom?
Bez problema. Ove godine mi je i lakše jer nemam ni približno obveza koliko sam imala prijašnjih godina.
 
Kako provodite slobodno vrijeme?
Čitam knjigu, pretražujem internet, gledam TV i u zadnje vrijeme odrađujem brze, žustre šetnje po kvartu sa svojom kćeri te svakodnevno izrađujemo nešto kreativno što pronađemo na Youtubeu. Kad nije lockdown, vodim aerobik ili grupne treninge dva puta tjedno, igram odbojku, znala sam otići na plivanje, trčim, kližem….
 
Što savjetujete osobama koje jednog dana žele raditi s djecom ili predavati tjelesnu i zdravstvenu kulturu?
Jako je teško naći posao kao profesor TZK-a u školi jer nas ima previše pa ako stvarno to žele, savjetovala bih im da se dobro pripreme za prijamni. Za prolaz tijekom fakulteta najviše bi im pridonijela svestranost u sportskim aktivnostima, upornost i volja.

Dora Cerjak, 1.b
​Fotografija: privatna arhiva

Nova profesorica engleskog jezika, Lucija Gracin, entuzijastično je pristala na ovaj razgovor te nam otkrila kako nikad još nije bila intervjuirana za školski list. Priznala nam je da su neka pitanja bila dosta izazovna, ali da je jako uživala u razgovoru. Otkrila nam je više o svojim školskim danima, profesorskim iskustvima, aktivnostima kojima ispunjava slobodno vrijeme te dala nekoliko savjeta onima koji razmišljaju da se „bace“ u taj posao
 
Opišite nam ukratko kako je tekao Vaš obrazovni put?
Pohađala sam I. gimnaziju u Utrinama te nakon mature upisala Filozofski fakultet u Zagrebu, smjer engleski jezik i književnost te portugalski jezik i književnost. Nakon preddiplomskog studija opredijelila sam se za nastavnički smjer na engleskom i završila diplomski na oba smjera. Ubrzo nakon toga počela sam raditi u školi.
 
Kako su Vam prolazili učenički i studentski dani?
Učeničke dane pamtim kao jako lijepe, imala sam stvarno divnu razrednicu i super razred. Kad sam bila u srednjoj školi, to mi se činilo kao najsretnije razdoblje u životu. Pogotovo u prvom razredu, kad ti je sve novo, svi profesori, kolege u razredu… Zaista pamtim samo ono najljepše. Neke ružne stvari, ako su i bile, zaboravila sam. Pamtim najviše društvo i profesore kojima sam se divila. Da se mogu vratiti samo na jedan dan da opet sve to iskusim, mislim da bih. Isto mi je i sa studentskim danima; kako je bilo u srednjoj školi, tako i na fakultetu.
 
Zašto ste postali profesoricom engleskog jezika?
Vjerujem da je s većinom profesora slučaj takav da su i oni sami imali nekog profesora koji ih je na to potaknuo i inspirirao. Tako je bilo i u mojem slučaju. Kad sam pohađala osnovnu školu, još uvijek se  engleski jezik nije učio od prvog razreda. U drugom razredu krenula sam na engleski izvan škole i tamo imala divnu teacher Maju, koja je zaista ostavila neizbrisiv trag u mojem životu. Tada sam zavoljela engleski, a gledajući nju, počela idealizirati taj posao i poziv. U srednjoj školi nastavio se interes za engleskim. U 2. ili 3. razredu bila sam prilično sigurna da ću studirati engleski i da je to moj daljnji put u životu i tako je bilo.

Što Vas u životu čini sretnom?
Puno toga, „male stvari“, kao što svi volimo reći. Najviše od svega obitelj i prijatelji. Najsretnijom me čini kad imam svoj unutarnji mir, što je za svakog čovjeka nešto osobno te može proizlaziti iz raznih stvari. Za mene najviše kada uspijem sama ostvariti svoje planove i želje koje sam si zacrtala. Naravno, ne samo to, ali najmirnija sam kada sam na svom putu i to mi je najveći izvor sreće u životu. Obitelj i prijatelji mi pomažu u tom procesu te su uvijek tu za mene. Čovjek mora biti zahvalan na takvim stvarima, to je blagoslov u životu.
 
Koji Vam je najdraži dio posla?
Kad od učenika ili roditelja čujem da je nešto što sam napravila ostavilo dobar dojam ili kad se učeniku svidi neka lekcija koju smo obradili na satu. Tada znam da se sav trud koji ulažem u nastavu i u odnos sa svojim učenicima, koliko god zna biti teško i naporno, isplati.
 
Za koga biste rekli da Vam je najveći uzor?
Upoznala sam puno ljudi koji su mi inspiracija; svaki sa svojim karakteristikama, ali kao i većina ljudi, izabrat ću svoju majku. Ona mi je najveća inspiracija. Treba imati jedan takav uzor, koji te gleda svaki dan, osoba koja ne odustaje, koja ti je uvijek spremna pomoći. Možemo se diviti profesionalnim uzorima, ali kad gledamo nekoga iz dana u dan, tko je postojan, strpljiv, marljiv - to je najveća inspiracija svima i veliki korak naprijed.
 
Koji Vam je najveći san?
Trudim se ne razmišljati previše o tome. Svi imamo planove, ali trenutno nemam neki najveći san u profesionalnom smislu. Tu sam gdje jesam, radim posao koji volim i što se tiče toga, zasad sam zadovoljna. Ono što si želim poslovno jest da taj posao obavljam savjesno i odgovorno, a što se tiče privatnog, kao i svima, imati djecu i obitelj jednog dana.
 
Što Vas inspirira da nastavite napredovati?
Kao što sam spomenula, kada vidiš plodove svoga rada i truda. Kod mene su to moji učenici, njihovi roditelji i želja za napretkom koja dolazi, ne samo izvana, nego i iznutra.
Uvijek si moraš postaviti nova pitanja. Zašto sam ovdje? Zašto sam uopće počela s nečim? Uvijek krenuti od sebe, a ne od nečeg vanjskog. Kada izgubim motivaciju, volim se malo vratiti nazad, sjetiti se zašto radim to što radim i onda mi to nekako pomogne da ponovno nađem inspiraciju za dalje. Želim u životima drugih biti ono što su meni bili ljudi koji su me inspirirali, bilo moji profesori ili roditelji.
 
Je li Vam ovo prvi učiteljski posao?
Nije, trenutno radim u dvije škole - u Klasičnoj gimnaziji i kod vas u Sedmoj. Prvi učiteljski posao bio mi je još na faksu - radila sam u školama stranih jezika, predavala engleski. To mi je na 5. godini faksa bio prvi pravi posao; bilo mi je jako čudno i novo kada su mi učenici počeli govoriti „profesorice“, a ja sam još bila studentica. Nakon toga, počela sam raditi u Klasičnoj gimnaziji  i sada kod vas. Vi ste mi, zapravo, treća postaja.
 
Čemu Vas je naučio rad u školi?
Strpljenju. Strpljiv moraš biti ne samo s napretkom svojih učenika, nego i zato da bi shvatio da ne možeš svaki put kod učenika izazvati oduševljenje. Počela sam s tim da ću ih svaki sat oduševiti, ali to nije realno. Ono što možemo jest truditi se i nadati da će učenici to prepoznati. Rad u školi naučio me strpljenju sa samom sobom, ali i s učenicima. Vi imate i druge predmete i obveze i ne možemo očekivati da je naš predmet sve na svijetu.
 
Koje su glavne odgovornosti i obveze Vašeg radnog mjesta?
Svaki profesor, htio ili ne, ostavi trag kod učenika. Naša je odgovornost da radimo na tome da učenici prepoznaju svoj potencijal. Čak i ako nisu talentirani za naš predmet, možemo ih potaknuti da ostvare potencijal u nekim drugim smjerovima. Najveća odgovornost je odgojna komponenta. Obrazovna komponenta je jako bitna, naravno, ali ponekad možda zaboravimo na nju.
 
Kako biste se opisali kao osobu?
Ne znam koliko se to vidi iz ovog razgovora, ali brbljava sam, otvorena, komunikativna, nasmijana, dobro raspoložena, ponekad samokritična. To mogu biti neke moje prednosti zbog kojih učenicima nije tlaka dolaziti na engleski jer znaju da neću vikati na njih.
 
Mislite li da je gore doživjeti neuspjeh ili nikada ne pokušati?
Rekla bih da neuspjeh boli, povrijedi čovjeka, ali naravno da je gore ne pokušati. Ako moram birati između boli i žaljenja, birala bih bol neuspjeha s kojom se pomiriš i živiš dalje. Gore je  žaljenje zbog toga što nisi nikada ni pokušao.
 
Bojite li se neuspjeha?
Bojim, da, većina ljudi se boji, pa tako i ja. Tu često i samokritičnost zna igrati ulogu, kada čovjek sumnja u svoje sposobnosti, to je zapravo taj strah. Na primjer, kada se pitamo:  „Jesam li dovoljno dobar? Hoću li ja to moći?“ Dosad me to nije previše sputavalo, a nadam se da ni neće.
 
Kakav Vam je bio prvi dan u VII. gimnaziji?
Došla sam dan prije nego što sam trebala imati prvi sat upoznati se s drugim profesorima, objektom, psihologinjom, pedagoginjom. To je bio nulti dan i bilo je zaista ugodno. Svi su bili ljubazni i jako su me lijepo dočekali. Upoznala sam jako puno ljudi. Mogu reći da sam ih zapamtila odmah, još i s maskama ove godine. Prvi dan nastave bio je jako lijep, imali smo ugodan sat u jednom prvom razredu. Učenici su bili jako dobri, sudjelovali su. Jako lijepa radna atmosfera.
 
Kako usklađujete privatni s poslovnim životom?
Neke dane imam malo više vremena, neke malo manje, ali sve u svemu, jednostavno trebaš svaki dan zacrtati listu prioriteta. Onda, ako imaš neku to do list, što bismo rekli na engleskom, stvari postanu puno lakše, naučiš se sam organizirati. Neki dani su teži, neki lakši, ali za sada sve štima.
 
Kako provodite slobodno vrijeme?
S obzirom na to da sam profesorica engleskog jezika, jako volim gledati filmove i serije na engleskom. Volim čitati te pjevam u jednom amaterskom crkvenom zboru. Povremeno vježbam - nisam redovita, ali volim i to; trčanje, plivanje, ronjenje… Najviše volim provoditi vrijeme sa svojom obitelji, to je za mene broj jedan, bilo da zajedno gledamo neki film, kuhamo, imamo obiteljski ručak. Tu se osjećam najopuštenije. Naravno, tu su i izlasci s prijateljima, jako volim ići u kino i kazališta. Volim kuhati i istraživati razne okuse kuhinje svijeta, to je nešto što me isto jako veseli.
 
Imate li neki savjet za one koji bi htjeli postati profesori engleskog jezika u školi?
Prvo, ne podcjenjujmo naše učenike. Zatim, pokušati ući u to što neutralnije. Saznati što više o učenicima i u skladu s time planirati. Planiranje je jako bitno. I onda vidjeti koliko možemo biti fleksibilni. Strpljivo ući u taj posao i ne biti previše samkritičan, ali opet biti dovoljno oran, kako bismo mogli svoju nastavu i ono što nas zanima kao profesore prilagoditi našim učenicima.
 
Dora Cerjak, 1.b
​Fotografija: privatna arhiva