Trnov vijenac

​
​Korak unazad. Još jedan. Još jedan.
Elsinore se udaljava. Postaje sjena, ukaz, neko daleko priviđenje. Mračni dvorac na rubu litice nestaje pred mojim očima. Svi moji snovi, moje nade, svi moji strahovi i najgore noćne more, sve je bilo tamo. Je li nestalo, je li iščezlo baš kao što je Elsinore sada iščeznuo na obzoru? Jesu li glasovi u mojoj glavi konačno utišani? Jesam li sada konačno spašena?
Ludo djevojče, žalio me otac. Vjeruje u ljubav. Zašto ne bih vjerovala?
O, čuvaj mi se toga, Ofelija, upozorio me brat. Jer ljubav će biti kobna. Zašto nisam slušala?
Nisam vas ljubio, rekao mi je on. Zašto nisam razumjela?
Trava pod mojim nogama bila je meka, bila je kao iz davnog sjećanja, iz sna. Još uvijek sam mogla vidjeti dvoje zaljubljene djece ispod one stare vrbe uz potok, još uvijek sam mogla čuti pjesmu te nekada sretne djevojke. Volim te, kao što nikada nisam volio nekoga, njegov šapat jasno sam razaznala. Voljet ću te zauvijek, te slatke riječi zaključala sam u duši, a njemu predala ključ. Čuvala sam ih kao najvrjednije blago, nadala im se kao najnaivnija luda, držala se za njih kao da su me opile, začarale. Htjela sam da budu istinite. Još uvijek sam to htjela.
U samostan – idi!
Tišinu je prekidao samo pjev ptice sjenice. Mrak je svojim dugim plaštem prekrio čitavu dolinu. Bezosjećajni vjetar nosio me u svojoj igri čas lijevo, čas desno. Kamo god bi pošao nosio bi me sa sobom, ja mu se nisam opirala. Kako se oduprijeti nekome?
U samostan – idi, i to brzo. Zbogom!
Pod samotnom vrbom rastao je plavi različak. Mirisa slatkog kao i moje uspomene, kao i dani koje sam provela ovdje pletući vijence za njega i sebe. Sjajan i lijep kao njegov osmijeh.
Ja ne znam, oče, što da mislim. Ne znam što da radim. Bez vas ne znam ništa. Zašto me kraljević odbacio? Zašto me uvrijedio? Zašto me više ne voli, oče? Je li ga njegova ludost na to nagnala? Je li ga potpuno obuzela? Nije li on moj Hamlet? Nije li on onaj koji mi se pod ovom vrbom zaklinjao na ljubav? Zašto ne govorite sa mnom, oče? Zašto šutite? Kao da već ne znate, kao da već nije jasno - slušat ću vas, oče. Što god mi rekli. Slušat ću.

Različak, potočnica, djetelina, tratinčica. Ljubica, rutvica. Još jedna. Samo još jedna.
Jedan vijenac za tebe, oče. Velik, da ti stane na glavu. Šaren, da te krasi kao što kruna krasi kralja. Već je lijep, već je po tvojoj mjeri. Znam da bi ga mrzio.
O, sestro blaga, nježna Ofelija!
Još jedan vijenac. Za tebe, dragi brate. Pogledaj, ja još uvijek pletem vijence. Zar ne vidiš, ja sam, Ofelija, tvoja draga naivna sestrica. Ne prepoznaješ li me? Ja nisam luda, dragi Laerte. Nikada nisam bila luda. Zašto si to pomislio?
Draga nimfo, spomeni se u svojoj molitvi svih mojih grijeha.
Posljednji, taj je za tebe, Hamlete. Ne vidiš li da izgleda baš kao ti i ja? Baš kao naša ljubav? Pogledaj, lijepe je i mlade ljubice prekrilo trnje, ranilo ih je šiblje, srce im je porezalo oštro granje. Ljubice su umrle ispod tog granja, najdraži, nisu mogle disati. Nad njihovu ljepotu nadvilo se nešto nepoznato, nešto mračno i tamno.
Topla krv cijedi se s mojih ruku. Ne osjećam bol. Ne može biti veća no bol u mom srcu, ne može krvariti više no moje slomljeno i odbačeno srce.
Kada sam pogriješila? Kada sam ih izdala, kada povrijedila? Slušala sam oca, slušala sam brata - bila sam ono što su htjeli. Voljela sam Hamleta, voljela sam samo njega. Najjače, najsnažnije. Zašto sam ih sve izgubila? Zašto su me svi napustili? Nisam li bila pokorna kako su tražili? Nisam li im bila podložna, nisam li bila ponizna, uvijek čestita, uvijek samo njihova? U čemu sam, dobri moj Bože, u čemu sam pogriješila?
Bit ili ne bit, čula sam kako vapiš za odgovorom.
Za njim vapim i ja. Za njim vapimo svi, dragi Hamlete. Najdraža ljubavi, najveća boli, najgora kazno. Svi mi tražimo odgovor na to pitanje, svi ga očajnički trebamo. Izgleda da nismo toliko različiti. Nismo uopće različiti.
Umrijet, usnut – ništa više!
Je li tako lako kako kažeš? Usnuti i zaboraviti? Nestati? Možeš li nestati? Iz mog srca ne nestaješ koliko god bih to ponekad htjela. Sjećanja su vrlo lukava. Okrećem ih, prevrćem, ponovno i iznova, pamtim svaki njihov dio, svaki skriveni pretinac koji u njima postoji - i baš kada pomislim da ih znam napamet, naiđem na kut koji poreže moje srce.
Usnut, pa i snivat možda!
Uzimam svoja tri vijenca u ruke. Predat ću vam ih, ne brinite se. Vrbina kora oštra je poput rapira. Ne marim, jer već mirno sjedim na jednoj od grana. Čudna misao prolazi mojom glavom. Otac, brat i Hamlet bili su moje ruke. Bili su moje noge. Oni su bili moja glava, htjeli su biti i moje srce. Zašto da im se ne prepustim? Uvijek sam im se prepuštala. Zašto sam odjednom prestala? Možda su me zato napustili. No dobro, neka oni ponovno budu moji udovi. Neka upravljaju mnome, ja ću pokorno slušati. Što kažu?
Ništa. Neću niti raditi ništa, slušat ću ih.
Voda me zapljuskuje. Nadima moju haljinu. Potok me nosi. Što da radim?
Pjevaj mi, čujem Hamletov glas. Sjedi na obali s mojim vijencem, smije mi se.
»Zbogom, golube moj!« Melodija te stare pjesme nosi me negdje, na neko novo mjesto.

Lucija Benković, 3.c
​Fotografija: Maša Kapetanić
​