Rupa

​Cijeli svijet se zasniva na kontrastima, a svi žele isto. Svi bi htjeli najbolje za sebe, ali što ako najbolje za nas, znači najgore za nekog drugog? Lopta je na kraju krajeva – okrugla.
Ta kontradiktornost ne ostaje samo na našem odnosu prema drugima. Kakvi smo sami prema sebi kada nitko ne gleda? Naši likovi u igrici života često nisu ogledalo našeg pravog karaktera. To nije ništa čemu se trebamo čuditi. Oblikovanje mišljenja, pogleda i ponašanja u ono prihvatljivo nešto je što su nas učili još od najranijih godina. Slika savršenog svijeta kojemu svi težimo, kada se na ovaj način sagleda, čini se nečim sasvim benignim i bezopasnim, čak štoviše, zašto bi itko vidio bilo kakav problem u nečem tako savršenom i nepogrešivom? Stvari, kako to uglavnom biva, nisu tako jednostavne. Vanjski san našeg života, hitrim se korakom sve češće pretvara u noćnu moru naše unutrašnjosti. Sraz između ta dva svijeta je jedna ogromna rupa u koju mnogi padaju, a rijetki se iz nje izvlače. Zašto je onda tako lako upasti u tu rupu, a tako se teško iz nje izvući? Upravo zato što izgleda tako benigno i bezopasno. Zato što joj površina nije izbodena znakovima koji bi upozorili na opasnost, već je prekrivena kamenčićima što se presijavaju pod svjetlima tisuću reflektora uperenih u nas koji samo čekaju da donesemo odluku. Nekakvu. Bilo kakvu. Ali ne baš svaku jer ipak je svaka odluka dio naše budućnosti, pa moramo paziti kakvom je gradimo. Ipak, bit će ih mnoštvo, pa što je ta jedna? Samo neka ide, nek' se kolo vrti. Problemi će se rješavati u hodu, bacat ćemo ih iza sebe tamo u neku rupu samo neka nam ne stoje na putu. Doći će jednom dan kad ćemo ih od tamo izvaditi i rješavati, ali danas nije taj dan. Neće biti još dugo vremena. Živjet ćemo u nadi da će se jednom, niotkuda, magično pojaviti i mi ćemo nesmetano riješiti sve. Tek će nas tu i tamo, kada to najmanje očekujemo, iz te rupe zapuhnuti miris nekih prošlih dana. Ali to nema nikakve veze jer ipak je miris novog parfema, novog proljeća jači od tamo neke stare, trule jeseni. Zamaskirat ćemo ga i nastaviti dalje jer vlak života ne stoji na stanici i ne čeka nikoga. On juri tračnicama, a mi trčimo za njim. Kad ga sustignemo, adrenalin ne prihvaća „ne” kao odgovor. Otvaramo sva vrata kako bismo ušli u toplinu vagona. Ako vrata nije moguće otvoriti, razvaljujemo ih. Ne postoji ništa što bi nas spriječilo. Kada to uspijemo, kroz ta vrata prolazimo kao kroz trijumfalni luk. Malo po malo, uljuljamo se u udobnost vagona. Tek ponekad, kroz oštećenja na vratima, puhne hladan vjetar i podsjeti nas na prošlost. I taman kad se sve činim riješenim, vagonom se prolomi prasak. Šok i plač. Vlak se spotaknuo o jedan od problema i pao u provaliju. Rupa nije mogla više podnijeti. Bila je jedna briga previše.
Jedini je način suočiti se sa svim problemima koje smo nekad odgađali i gurali pod tepih. Krpamo rupe svega što nas je nagrizalo. Oslanjamo se na vlastite noge i jačamo. Upoznajemo sebe. Rastu nam krila i odlijećemo iz rupe, još dalje i još više.

Marija Pejić, 2.a
​Ilustracija: Lana Miličević
​