Crnje od najcrnjeg ugljena

​
​Ljudsko sjećanje blijedi, ali tijelo pamti. Iako mi slika te večeri polako nestaje iz sjećanja, moje tijelo se još uvijek jasno prisjeća straha koji je osjetilo.
Sjećam se koliko smo moja mlađa sestra, stariji brat i ja bili uzbuđeni. Te se večeri događala pomrčina mjeseca i bilo nam je dozvoljeno ostati budnima cijelu večer, samo kako bismo vidjeli taj poseban događaj.
Baka je napravila vruću čokoladu, a mama je izvukla stare, ali tople deke iz ormara i prostrla ih u stražnjem dvorištu gdje ćemo čekati pomrčinu.
Minute su se vukle kao sati, a sati kao dani dok smo iščekivali trenutak u kojem će se mjesec sakriti i ostaviti nas u mraku crnjem od najcrnjeg ugljena. Tada još nismo ni slutili što bi se moglo dogoditi, a kako smo i mogli? Dan je bio posve normalan, a ni noć se nije činila strašnijom nego inače.
Barem ne do tog trenutka.
Mama je primijetila da se mjesec čini manjim nego prije. Počela je pomrčina. Svi smo opčinjeno zurili u mjesec čiji nas je polagani nestanak hipnotizirao. Sjećam se da nisam primijetila što se događalo sve dok…
„Mama!!!“ Izabelin krik bio je prodoran. Osvrnula sam se oko sebe i vidjela da je sestra nestala, više se nije naslanjala na mene i sanjivo zurila u nebo. Mrak je postajao sve gušći oko nas i osjetila sam kako mi ulazi u pluća i guši me.
„Izi!“ promuklo sam zazvala u sve mračniju noć.
„Klara!“ Izabelin glas došao mi je s desna. Okrenula sam se i naslijepo zamahnula rukama u očajničkom pokušaju da dohvatim sestru.
Dok sam pipala posvuda oko sebe, osjetila sam nečiju prisutnost. Vrisnula sam. Nečija teška ruka bila mi je na ramenu i nečiji dah u uhu. Prepoznala sam brata tek kada mi je viknuo u uho.
Oboje smo slijepo pipali kroz potpunu tamu. Nije bilo ni ulične rasvjete ni utješnog sjaja svjetiljke iz kuće. Panika i strah koji su mi već držali utrobu u željeznim kandžama još su je jače stisnuli.
Odjednom sam pod rukama osjetila nešto hladno, nešto tekuće. Očekivala sam čvrsto tlo, a kada sam shvatila da je nešto zamijenilo zemlju, bilo je prekasno.
Naglavce sam pala u ledenu tekućinu. Hladnoća mi se probila kroz tijelo, sve do kosti. Moja namočena odjeća me vukla sve niže, a zraka mi je ponestajalo. Nisam znala gdje je gore, a gdje dolje. Nisam se usudila plivati ni u jednom smjeru.
Uskoro su me preuzeli panika i refleksi. Počela sam mlatiti rukama i nogama. Osjećala sam da se krećem, ali nisam znala kamo. Udarila sam u nešto. Refleksno sam otvorila oči kako bih vidjela o čemu je riječ, ali sve što sam vidjela bilo je mrak.
Promijenila sam smjer kretanja.
Isplivala sam na površinu i udahnula. Prohladan zrak jesenske večeri proparao mi je pluća. Osjećaj je bio predivan.
„Jakobe!“ zaurlala sam.
„Klara? Gdje si?“ njegov glas došao mi je straga.
Počela sam plivati prema njemu, a on je pružio ruke i povukao me na deku koja je neobjašnjivo plutala.
„Mokra si“, prošaptao je.
​„Voda, ili se barem nadam da jest“, rekla sam tresući se.
„Jesi li našla Izi? Ili mamu i tatu?“ pitao je, a ja sam odmahnula glavom, zaboravljajući da me ne može vidjeti.
Držali smo se deke i cijelu noć proveli dozivajući obitelj, no nitko se nije odazvao. Promukli smo, no nismo prestajali, strah je bio prejak da bismo to učinili.
Pomrčina nije trebala trajati dugo, ali mjesec se nije ukazao cijele večeri. Izgubili smo pojam o vremenu koje nam nije ni bilo važno. Shvatili smo da nešto nije u redu tek kada se krvavo crvena svjetlost zore probila kroz guste oblake. Probdjeli smo cijelu noć.
Sjećam se da sam brojila sate od kada se sunce ukazalo, no više se ne mogu sjetiti kada smo točno Jakob i ja shvatili da se nalazimo usred ogromne vodene površine i da plutamo na deki.
„Jakobe!“ prošaptala sam. Okrenuo se prema mjestu na koje je moj prst pokazivao i povratio. Usred ničega plutalo je tijelo, očigledno mrtvo. Nakon nekoliko sekundi shvatila sam da je to moja sestra. Više se ne sjećam kako sam to shvatila. Jesam li vidjela njezinu crnu kosu? Ili sam primijetila oči? Ili je lice možda bilo u vodi? Samo znam da je ta strašna spoznaja bila apsolutna i nepobitna. To je bila Izabela.
Jakob i ja proveli smo još neko vrijeme besciljno plutajući. Vidjeli smo još nekoliko tijela, a u daljini smo mogli vidjeti i krov naše kuće. Bili smo sami.​

​U nekom trenutku do nas je došao helikopter. Ne sjećam se vremena provedenog u njemu, znam samo da je deka potonula čim smo Jakob i ja bili unutra, na sigurnom.
I on i ja povlačili smo se po bolnicama dugo vremena. Nakon toga smo provodili dane u policiji, mrtvačnicama, a znali smo se naći i na televiziji.
No javnost je ubrzo izgubila zanimanje za nas, ali ljudi zaduženi za otkrivanje istine o onome što se dogodilo, nisu odustajali. Svi preživjeli su bili na razgovorima, ali jedine poveznice između nas bile su: pomrčina mjeseca koja je trajala predugo i neobični plutajući predmeti koji su nam spasili živote. Ono što je za Jakoba i mene bila deka, to je za druge bio vrtni stol, ručno rađeni stolnjak, polovica ulaznih vrata, a našla se čak i jedna kada. Svi ti predmeti potonuli su čim je posljednja preživjela osoba bila na sigurnom, a onda je nestala i voda koja je uzela toliko nevinih života.
Ono što je mene najviše plašilo i još uvijek me plaši, bio je mrak. Gust i crn, gotovo se moglo plivati kroz njega. Više me ne zanimaju pomrčine, a ni zvijezde mi više nisu zanimljive jer se pojavljuju tek s pojavom mraka.
Ali ja više ne mogu podnijeti mrak, zato spavam s upaljenim svjetlom.

Kjara Vukoja, 2.f
​Fotografija: Ani Kalamar