TIŠINA Čujete li to? To je tišina. Tišina nije zvuk, nego prilika da se zvuk rodi. Tišina nije stvar, nego mrtva praznina Što će prije i poslije svega doći. Tišina je k'o papir netatknut, bijel K'o beskrajni svemir, planini tunel. Tišinu zna svatko, il' bar tako misli Jer ne zna opisat' ju bez riječi „ili“. Glasić u glavi zna svatko čuti Što dobro od lošeg svakom razdvaja. No kad glasić taj šuti, nitko ne sluti Da tišina mu rečenice dvije spaja. Kad u šumi stojiš, il' na planinu se popneš U miru uživaš, u tišini toneš. Svaku noć svijetla promatraš i tamu Vidiš ti svašta, al čuješ tišinu samu. Kad zvuk bi boju dobio i u oči te ubo Slijep bi možda ost'o jer to ti je sila Što kreće se snažno i prolazi grubo Poput bika što naljuti crvena svila. Al' kad zatvoriš oči i pogledom slušaš Kad izgubiš se ti u mislima Ne sumnjaj sekundu, što čuješ je Tišina. Viktor Žigić, 1.a Fotografija: Mihael Cik, 3.c
0 Comments
Korak unazad. Još jedan. Još jedan. Elsinore se udaljava. Postaje sjena, ukaz, neko daleko priviđenje. Mračni dvorac na rubu litice nestaje pred mojim očima. Svi moji snovi, moje nade, svi moji strahovi i najgore noćne more, sve je bilo tamo. Je li nestalo, je li iščezlo baš kao što je Elsinore sada iščeznuo na obzoru? Jesu li glasovi u mojoj glavi konačno utišani? Jesam li sada konačno spašena? Ludo djevojče, žalio me otac. Vjeruje u ljubav. Zašto ne bih vjerovala? O, čuvaj mi se toga, Ofelija, upozorio me brat. Jer ljubav će biti kobna. Zašto nisam slušala? Nisam vas ljubio, rekao mi je on. Zašto nisam razumjela? Trava pod mojim nogama bila je meka, bila je kao iz davnog sjećanja, iz sna. Još uvijek sam mogla vidjeti dvoje zaljubljene djece ispod one stare vrbe uz potok, još uvijek sam mogla čuti pjesmu te nekada sretne djevojke. Volim te, kao što nikada nisam volio nekoga, njegov šapat jasno sam razaznala. Voljet ću te zauvijek, te slatke riječi zaključala sam u duši, a njemu predala ključ. Čuvala sam ih kao najvrjednije blago, nadala im se kao najnaivnija luda, držala se za njih kao da su me opile, začarale. Htjela sam da budu istinite. Još uvijek sam to htjela. U samostan – idi! Tišinu je prekidao samo pjev ptice sjenice. Mrak je svojim dugim plaštem prekrio čitavu dolinu. Bezosjećajni vjetar nosio me u svojoj igri čas lijevo, čas desno. Kamo god bi pošao nosio bi me sa sobom, ja mu se nisam opirala. Kako se oduprijeti nekome? U samostan – idi, i to brzo. Zbogom! Pod samotnom vrbom rastao je plavi različak. Mirisa slatkog kao i moje uspomene, kao i dani koje sam provela ovdje pletući vijence za njega i sebe. Sjajan i lijep kao njegov osmijeh. Ja ne znam, oče, što da mislim. Ne znam što da radim. Bez vas ne znam ništa. Zašto me kraljević odbacio? Zašto me uvrijedio? Zašto me više ne voli, oče? Je li ga njegova ludost na to nagnala? Je li ga potpuno obuzela? Nije li on moj Hamlet? Nije li on onaj koji mi se pod ovom vrbom zaklinjao na ljubav? Zašto ne govorite sa mnom, oče? Zašto šutite? Kao da već ne znate, kao da već nije jasno - slušat ću vas, oče. Što god mi rekli. Slušat ću. Različak, potočnica, djetelina, tratinčica. Ljubica, rutvica. Još jedna. Samo još jedna. Jedan vijenac za tebe, oče. Velik, da ti stane na glavu. Šaren, da te krasi kao što kruna krasi kralja. Već je lijep, već je po tvojoj mjeri. Znam da bi ga mrzio. O, sestro blaga, nježna Ofelija! Još jedan vijenac. Za tebe, dragi brate. Pogledaj, ja još uvijek pletem vijence. Zar ne vidiš, ja sam, Ofelija, tvoja draga naivna sestrica. Ne prepoznaješ li me? Ja nisam luda, dragi Laerte. Nikada nisam bila luda. Zašto si to pomislio? Draga nimfo, spomeni se u svojoj molitvi svih mojih grijeha. Posljednji, taj je za tebe, Hamlete. Ne vidiš li da izgleda baš kao ti i ja? Baš kao naša ljubav? Pogledaj, lijepe je i mlade ljubice prekrilo trnje, ranilo ih je šiblje, srce im je porezalo oštro granje. Ljubice su umrle ispod tog granja, najdraži, nisu mogle disati. Nad njihovu ljepotu nadvilo se nešto nepoznato, nešto mračno i tamno. Topla krv cijedi se s mojih ruku. Ne osjećam bol. Ne može biti veća no bol u mom srcu, ne može krvariti više no moje slomljeno i odbačeno srce. Kada sam pogriješila? Kada sam ih izdala, kada povrijedila? Slušala sam oca, slušala sam brata - bila sam ono što su htjeli. Voljela sam Hamleta, voljela sam samo njega. Najjače, najsnažnije. Zašto sam ih sve izgubila? Zašto su me svi napustili? Nisam li bila pokorna kako su tražili? Nisam li im bila podložna, nisam li bila ponizna, uvijek čestita, uvijek samo njihova? U čemu sam, dobri moj Bože, u čemu sam pogriješila? Bit ili ne bit, čula sam kako vapiš za odgovorom. Za njim vapim i ja. Za njim vapimo svi, dragi Hamlete. Najdraža ljubavi, najveća boli, najgora kazno. Svi mi tražimo odgovor na to pitanje, svi ga očajnički trebamo. Izgleda da nismo toliko različiti. Nismo uopće različiti. Umrijet, usnut – ništa više! Je li tako lako kako kažeš? Usnuti i zaboraviti? Nestati? Možeš li nestati? Iz mog srca ne nestaješ koliko god bih to ponekad htjela. Sjećanja su vrlo lukava. Okrećem ih, prevrćem, ponovno i iznova, pamtim svaki njihov dio, svaki skriveni pretinac koji u njima postoji - i baš kada pomislim da ih znam napamet, naiđem na kut koji poreže moje srce. Usnut, pa i snivat možda! Uzimam svoja tri vijenca u ruke. Predat ću vam ih, ne brinite se. Vrbina kora oštra je poput rapira. Ne marim, jer već mirno sjedim na jednoj od grana. Čudna misao prolazi mojom glavom. Otac, brat i Hamlet bili su moje ruke. Bili su moje noge. Oni su bili moja glava, htjeli su biti i moje srce. Zašto da im se ne prepustim? Uvijek sam im se prepuštala. Zašto sam odjednom prestala? Možda su me zato napustili. No dobro, neka oni ponovno budu moji udovi. Neka upravljaju mnome, ja ću pokorno slušati. Što kažu? Ništa. Neću niti raditi ništa, slušat ću ih. Voda me zapljuskuje. Nadima moju haljinu. Potok me nosi. Što da radim? Pjevaj mi, čujem Hamletov glas. Sjedi na obali s mojim vijencem, smije mi se. »Zbogom, golube moj!« Melodija te stare pjesme nosi me negdje, na neko novo mjesto. Lucija Benković, 3.c Fotografija: Maša Kapetanić Cijeli svijet se zasniva na kontrastima, a svi žele isto. Svi bi htjeli najbolje za sebe, ali što ako najbolje za nas, znači najgore za nekog drugog? Lopta je na kraju krajeva – okrugla. Ta kontradiktornost ne ostaje samo na našem odnosu prema drugima. Kakvi smo sami prema sebi kada nitko ne gleda? Naši likovi u igrici života često nisu ogledalo našeg pravog karaktera. To nije ništa čemu se trebamo čuditi. Oblikovanje mišljenja, pogleda i ponašanja u ono prihvatljivo nešto je što su nas učili još od najranijih godina. Slika savršenog svijeta kojemu svi težimo, kada se na ovaj način sagleda, čini se nečim sasvim benignim i bezopasnim, čak štoviše, zašto bi itko vidio bilo kakav problem u nečem tako savršenom i nepogrešivom? Stvari, kako to uglavnom biva, nisu tako jednostavne. Vanjski san našeg života, hitrim se korakom sve češće pretvara u noćnu moru naše unutrašnjosti. Sraz između ta dva svijeta je jedna ogromna rupa u koju mnogi padaju, a rijetki se iz nje izvlače. Zašto je onda tako lako upasti u tu rupu, a tako se teško iz nje izvući? Upravo zato što izgleda tako benigno i bezopasno. Zato što joj površina nije izbodena znakovima koji bi upozorili na opasnost, već je prekrivena kamenčićima što se presijavaju pod svjetlima tisuću reflektora uperenih u nas koji samo čekaju da donesemo odluku. Nekakvu. Bilo kakvu. Ali ne baš svaku jer ipak je svaka odluka dio naše budućnosti, pa moramo paziti kakvom je gradimo. Ipak, bit će ih mnoštvo, pa što je ta jedna? Samo neka ide, nek' se kolo vrti. Problemi će se rješavati u hodu, bacat ćemo ih iza sebe tamo u neku rupu samo neka nam ne stoje na putu. Doći će jednom dan kad ćemo ih od tamo izvaditi i rješavati, ali danas nije taj dan. Neće biti još dugo vremena. Živjet ćemo u nadi da će se jednom, niotkuda, magično pojaviti i mi ćemo nesmetano riješiti sve. Tek će nas tu i tamo, kada to najmanje očekujemo, iz te rupe zapuhnuti miris nekih prošlih dana. Ali to nema nikakve veze jer ipak je miris novog parfema, novog proljeća jači od tamo neke stare, trule jeseni. Zamaskirat ćemo ga i nastaviti dalje jer vlak života ne stoji na stanici i ne čeka nikoga. On juri tračnicama, a mi trčimo za njim. Kad ga sustignemo, adrenalin ne prihvaća „ne” kao odgovor. Otvaramo sva vrata kako bismo ušli u toplinu vagona. Ako vrata nije moguće otvoriti, razvaljujemo ih. Ne postoji ništa što bi nas spriječilo. Kada to uspijemo, kroz ta vrata prolazimo kao kroz trijumfalni luk. Malo po malo, uljuljamo se u udobnost vagona. Tek ponekad, kroz oštećenja na vratima, puhne hladan vjetar i podsjeti nas na prošlost. I taman kad se sve činim riješenim, vagonom se prolomi prasak. Šok i plač. Vlak se spotaknuo o jedan od problema i pao u provaliju. Rupa nije mogla više podnijeti. Bila je jedna briga previše. Jedini je način suočiti se sa svim problemima koje smo nekad odgađali i gurali pod tepih. Krpamo rupe svega što nas je nagrizalo. Oslanjamo se na vlastite noge i jačamo. Upoznajemo sebe. Rastu nam krila i odlijećemo iz rupe, još dalje i još više. Marija Pejić, 2.a Ilustracija: Lana Miličević ONA Ona ponosno nosi svoju ljepotu, ima ono nešto, što te tjera da je poželiš. Tvoja želja je, da vam se barem na tren, sretnu snovi; usamljenosti i radosti. Da budete samo vas dvoje, jedna duša. Ispunjeni jer ste zajedno. To su tvoje misli, svakoga tmurnoga dana, dok kiša po prozorima kucka i sjetna melodija u pozadini svira. Sklupčani jedno uz drugo – svoji – rasterećeni, od svijeta, tamo dalekog i nevažnog. Tekst i ilustracija: Melani Matovina, 2.b Ljudsko sjećanje blijedi, ali tijelo pamti. Iako mi slika te večeri polako nestaje iz sjećanja, moje tijelo se još uvijek jasno prisjeća straha koji je osjetilo. Sjećam se koliko smo moja mlađa sestra, stariji brat i ja bili uzbuđeni. Te se večeri događala pomrčina mjeseca i bilo nam je dozvoljeno ostati budnima cijelu večer, samo kako bismo vidjeli taj poseban događaj. Baka je napravila vruću čokoladu, a mama je izvukla stare, ali tople deke iz ormara i prostrla ih u stražnjem dvorištu gdje ćemo čekati pomrčinu. Minute su se vukle kao sati, a sati kao dani dok smo iščekivali trenutak u kojem će se mjesec sakriti i ostaviti nas u mraku crnjem od najcrnjeg ugljena. Tada još nismo ni slutili što bi se moglo dogoditi, a kako smo i mogli? Dan je bio posve normalan, a ni noć se nije činila strašnijom nego inače. Barem ne do tog trenutka. Mama je primijetila da se mjesec čini manjim nego prije. Počela je pomrčina. Svi smo opčinjeno zurili u mjesec čiji nas je polagani nestanak hipnotizirao. Sjećam se da nisam primijetila što se događalo sve dok… „Mama!!!“ Izabelin krik bio je prodoran. Osvrnula sam se oko sebe i vidjela da je sestra nestala, više se nije naslanjala na mene i sanjivo zurila u nebo. Mrak je postajao sve gušći oko nas i osjetila sam kako mi ulazi u pluća i guši me. „Izi!“ promuklo sam zazvala u sve mračniju noć. „Klara!“ Izabelin glas došao mi je s desna. Okrenula sam se i naslijepo zamahnula rukama u očajničkom pokušaju da dohvatim sestru. Dok sam pipala posvuda oko sebe, osjetila sam nečiju prisutnost. Vrisnula sam. Nečija teška ruka bila mi je na ramenu i nečiji dah u uhu. Prepoznala sam brata tek kada mi je viknuo u uho. Oboje smo slijepo pipali kroz potpunu tamu. Nije bilo ni ulične rasvjete ni utješnog sjaja svjetiljke iz kuće. Panika i strah koji su mi već držali utrobu u željeznim kandžama još su je jače stisnuli. Odjednom sam pod rukama osjetila nešto hladno, nešto tekuće. Očekivala sam čvrsto tlo, a kada sam shvatila da je nešto zamijenilo zemlju, bilo je prekasno. Naglavce sam pala u ledenu tekućinu. Hladnoća mi se probila kroz tijelo, sve do kosti. Moja namočena odjeća me vukla sve niže, a zraka mi je ponestajalo. Nisam znala gdje je gore, a gdje dolje. Nisam se usudila plivati ni u jednom smjeru. Uskoro su me preuzeli panika i refleksi. Počela sam mlatiti rukama i nogama. Osjećala sam da se krećem, ali nisam znala kamo. Udarila sam u nešto. Refleksno sam otvorila oči kako bih vidjela o čemu je riječ, ali sve što sam vidjela bilo je mrak. Promijenila sam smjer kretanja. Isplivala sam na površinu i udahnula. Prohladan zrak jesenske večeri proparao mi je pluća. Osjećaj je bio predivan. „Jakobe!“ zaurlala sam. „Klara? Gdje si?“ njegov glas došao mi je straga. Počela sam plivati prema njemu, a on je pružio ruke i povukao me na deku koja je neobjašnjivo plutala. „Mokra si“, prošaptao je. „Voda, ili se barem nadam da jest“, rekla sam tresući se. „Jesi li našla Izi? Ili mamu i tatu?“ pitao je, a ja sam odmahnula glavom, zaboravljajući da me ne može vidjeti. Držali smo se deke i cijelu noć proveli dozivajući obitelj, no nitko se nije odazvao. Promukli smo, no nismo prestajali, strah je bio prejak da bismo to učinili. Pomrčina nije trebala trajati dugo, ali mjesec se nije ukazao cijele večeri. Izgubili smo pojam o vremenu koje nam nije ni bilo važno. Shvatili smo da nešto nije u redu tek kada se krvavo crvena svjetlost zore probila kroz guste oblake. Probdjeli smo cijelu noć. Sjećam se da sam brojila sate od kada se sunce ukazalo, no više se ne mogu sjetiti kada smo točno Jakob i ja shvatili da se nalazimo usred ogromne vodene površine i da plutamo na deki. „Jakobe!“ prošaptala sam. Okrenuo se prema mjestu na koje je moj prst pokazivao i povratio. Usred ničega plutalo je tijelo, očigledno mrtvo. Nakon nekoliko sekundi shvatila sam da je to moja sestra. Više se ne sjećam kako sam to shvatila. Jesam li vidjela njezinu crnu kosu? Ili sam primijetila oči? Ili je lice možda bilo u vodi? Samo znam da je ta strašna spoznaja bila apsolutna i nepobitna. To je bila Izabela. Jakob i ja proveli smo još neko vrijeme besciljno plutajući. Vidjeli smo još nekoliko tijela, a u daljini smo mogli vidjeti i krov naše kuće. Bili smo sami. U nekom trenutku do nas je došao helikopter. Ne sjećam se vremena provedenog u njemu, znam samo da je deka potonula čim smo Jakob i ja bili unutra, na sigurnom. I on i ja povlačili smo se po bolnicama dugo vremena. Nakon toga smo provodili dane u policiji, mrtvačnicama, a znali smo se naći i na televiziji. No javnost je ubrzo izgubila zanimanje za nas, ali ljudi zaduženi za otkrivanje istine o onome što se dogodilo, nisu odustajali. Svi preživjeli su bili na razgovorima, ali jedine poveznice između nas bile su: pomrčina mjeseca koja je trajala predugo i neobični plutajući predmeti koji su nam spasili živote. Ono što je za Jakoba i mene bila deka, to je za druge bio vrtni stol, ručno rađeni stolnjak, polovica ulaznih vrata, a našla se čak i jedna kada. Svi ti predmeti potonuli su čim je posljednja preživjela osoba bila na sigurnom, a onda je nestala i voda koja je uzela toliko nevinih života. Ono što je mene najviše plašilo i još uvijek me plaši, bio je mrak. Gust i crn, gotovo se moglo plivati kroz njega. Više me ne zanimaju pomrčine, a ni zvijezde mi više nisu zanimljive jer se pojavljuju tek s pojavom mraka. Ali ja više ne mogu podnijeti mrak, zato spavam s upaljenim svjetlom. Kjara Vukoja, 2.f Fotografija: Ani Kalamar |
AuthorWrite something about yourself. No need to be fancy, just an overview. ArchivesCategories |